FELJTON

HITNA POMOĆ RATNE BOLNICE SV. VLAHO Mladen Bečić: 'Pri intervencijama nismo gledali je li čovjek živ ili mrtav'

O sablazni rata, Mladen Bečić, vozač sanitetskog vozila Hitnog prijema Ratne bolnice sv. Vlaho, čijim volanom i danas vješto upravlja, s podrhtavanjem glasa zlurado progovara

Situacije su to na kakve, ma koliko god godina staža imao, čovjek je nepripremljen. Na teren, međutim, izlazilo se pod svaku cijenu. „Ranjenici su bili u prvom planu, mi smo ih skupljali po cestama. Nekad bi ih na pola puta dovela vojska. Išli smo gdje god se moglo prići. Imali smo komad štapa na kojeg bi nataknuli bijelu maramicu, ali to njima nije mnogo značilo. Pri intervencijama nismo gledali je li čovjek živ ili mrtav. Preminule bi u Staroj bolnici presvukli i oprali. Nije se pitalo što je čije zaduženje“, nastavlja Bečić.

'To su jezive scene'

Zajedništvo je slamka za koju su se u trenutcima neizvjesnosti i straha grčevito držali. „Svi smo bili kao jedno. Svi smo se našli u istom loncu, sve smo dijelili. Hrane je brzo ponestalo. Sjećam se, bili smo u podrumu Stare bolnice i imali smo samo dvije paštete. Nas petorica smo ih pojeli s nekoliko feta kruha. Našli smo i jednu bocu pića. Vode je bilo na kapaljku, doslovno. Na bidon smo priključili sistem od infuzije, u jutro bi pustili malo vode, umili se, oprali koliko možemo.“

Iz Domovinskog rata izašli su, priča, bez materijalne štete, bez ijednog lošeg poteza, stradalog člana osoblja, no ljudska psiha zeznuta je stvar, neke slike još i nakon gotovo tri desetljeća snu ne daju na oči. „To su jezive scene“, priča, „nikad neću zaboraviti prizor dvanaestogodišnjeg dječaka, izbjeglice iz Župe dubrovačke, kojeg je ranio geler. Dovezli smo ga do Hotela Imperijal gdje nas je čekala dr. Romić. Nekoliko puta ga je pokušavala oživiti. Kako mu je masirala prsa, tako je krv izlazila na drugu stranu. Bili smo bespomoćni, pognutih glava, suze su nam dolazile na oči.“

'Da, tada sam po prvi puta osjetio strah za goli život'

Sredinom listopada 1991. godine dužnost će ih odvesti iza neprijateljskih linija. „Trojica branitelja na Bosanci upali su u zasjedu. Zahvaljujući pregovorima ipak su nam dopustili preuzeti njihova tijela. Mi smo dobili zadatak osigurati jedno vozilo i preko Brgata s Bosanke dovesti leševe na Patologiju. Uputili smo se oko 9 u jutro. Za nama je išlo još jedan mali kamion Dubrovkinje u kojem su bila trojica djelatnika Čistoće, pretpostavljam albanskog podrijetla. U Čajkovićima smo naišli na prvu barikadu – barku koju su potezali s jedne na drugu stranu puta. Zaustavili smo se, oni su pročešljali čitavo vozilo. Počelo je vrijeđanje... Nazivali su nas svakakvim pogrdnim imenima, smijali se, unosili u lice tri prsta, prijetili... Da, tada sam po prvi puta osjetio strah za goli život.“, priznaje. U daljini se mogao vidjeti Rožat i Prijevor (rukama po zraku crta prizor).

Kamionima i šleperima odvozili su sve što je bilo od ikakve vrijednosti. U tom trenutku naišla je crnogorska televizija. „Kasnije su me prijatelji s Korčule koji su hvatali signal pitali što radim tamo s njima. Trojicu Albanaca su zarobili. Brutalno su ih pretukli, doznao sam kasnije, i pustili nakon pet-šest dana zatočeništva. Poslije nekoliko sati odugovlačenja stigli smo na Brgat.“

'Bežite! Bežite!'

„Tamo“, s gnušanjem u glasu prepričava, „zatekla nas je scena koju čovjek može vidjeti samo na filmu - četnik sa šajkačom, gol do pojasa, s obješenim redenicima i u ruci mitraljezom iz ll. svjetskog rata, vidno pijan se dere: 'Šta vi bre Dubrovčani hoćete? Sve ću da vas pobijem!'. Njihovi rezervisti, obučeni u civilu, donijeli su nam bocu konjaka Zvečevo (ovlaš se osmjehnuo) i kazali cinično kad već nećete piti, onda operite ruke nakon što utovarite mrtve. Zadržali su nas gore do pet sati popodne iznova nas tjerajući da uđemo i iziđemo iz vozila. Kad je počelo pucati rekli su nam: 'Vaše bre Ustaše opet pucaju. Bežite! Bežite!'.“

'Takvo nešto nikad nije smjelo biti izrečeno u eter'

Mada se licem u lice susreo s agresorom, pomisao kako bi grad mogao pasti u njihove ruke nije mu zadavala brige. „Imali smo informacije“, objašnjava, „znali smo da im je potrebno osmero ljudi kako bi savladali našeg jednog. Upravo zbog konfiguraciji grada bilo ga je nemoguće osvojiti. De facto bi ga trebali sravniti sa zemljom od čega sigurno ne bi prezali. Sjećam se, jednom prilikom, slušali smo Radio Dubrovnik. Voditelj V. B. savjetovao je građane ako ipak uđu u Grad da moramo ostati pribrani i dostojanstveni. Njegove riječi su nas riječi sablaznile. Takvo nešto nikad nije smjelo biti izrečeno u eter.“

Komentiraj članak

Facebook komentari