Jožin z Bažin

Gradonačelniče, klonite se partizanskih budalaština: Vrijeme je da Dubrovnik dobije ulicu Pava Urbana ili Srđana Aleksića

Da mi u redakciji ne bi predbacivali, gledao sam do samoga kraja prijenos Gradskog vijeća u režiji lokalne dalekovidnice, koji se sastojao od nekoliko stotina minuta Androvog dočekivanja i ispraćanja gostiju, najprije za šankom dolje a onda i za govornicom.

PIŠE: Ivica Granić

Androta te sjednice kao i izravni prijenos doživljava kao nužno zlo i uradi to loše. Opet, toliku količina anonimusa (ne svi, naravski) koji se, toga puta ali i inače, istovariše za drvenom govornicom Gradskog vijeća, nije lako otrpjeti. Niti njemu a niti celebrities Predsjednici. HRT bi mizantropski sve zgnječio u 30 sekundi promašenog društvenog komentara a ovdje smo imali višesatne video orgije bez kraja i konca.

Elem, tijekom jednog od tih svojih obraćanja, Androta nas je informirao kako je obećao fašistima, koji iz meni nepoznatih razloga ispred imena umetnuše intenzifikator (pojačivač) anti, vraćanje tzv. Borca na njegovo prirodno i povijesno stanište, na Trg oružja. Pa se onda kao predomislio, razmišlja, premišlja, domišlja, ne bi baš tu, sramota je, ali negdje hoće. Bilo bi dobro po mogućnosti što bliže Daksi, pomislih. 

Kako rekoh, Androta te sjednice kao i izravni prijenos doživljava kao nužno zlo i uradi to loše. Nešto poput Čačića na državnoj razini. Često se pitam kako je moguće da netko iz tog sićušnog HNS-a, stranke koja trudom zlih medija više sliči na malo fiktivno poduzeće za otkup plastičnih boca nego na ozbiljnu stranku. To znači da nije sve u veličini stranke, ima nešto i u njenoj bazičnoj orijentaciji što je navodi na zao put. Afera HNS-ovca Andra u kojoj uredno konzumira  neku lovu od kupnje zgrade na Šipanu... Ma koji je meni... Čemu sad samo to izvlačiti, uz tolike pozitivne stvari koje naši političari rade.

Ubilo Tita


Tijekom Androve doboto debate o Borcu, prisjetih se jedne emisije prikazane koncem prosinca 2004., negdje u polovici emisije javiše ubilo druga Tita. Ni manje ni više nego u Kumrovcu. Vidi se spomenik, leži pokraj postolja (izvaljen), nema glave, patetičari bi rekli: obezglavljen, a šokirani načelnici i donačelnici kažu da je eksploziv bio omotan Titu oko vrata, a ta jeziva pojedinost naći će, u danima koji uslijediše, svoje brojne interpretatore. HRT je bila brza, pa je na mjestu terorističkog čina još zatekla policajce koji pretražuju tlo.



Iskorak nase 
I umjesto da se konačno makne od svih tih partizanskih budalaština, mladi dubrovački gradonačelnik i dalje drvi kao da je sišao s vlaka koji je netom pristigao iz Podmoskovlja. A htio je biti moderan, liberalan, povijesni, netko koga će generacije (koje nadolaze) pamtiti. Ali ne postaje se veliki niti najveći, cijenjeni Gradonačelniče, populistički podilazeći masi liječenih ljevičara. Kojima je doma isuviše dosadno pa su eto odlučili vratiti Borca tamo gdje se sjećaju (oni malobrojni koji u međuvremenu nisu Alzheimerirani) da je nekada stajao.

A kad smo već kod nazivlja ulica, zbog čega ne bi, vrlo cijenjeni Gradonačelniče, razmislili o ulici koja bi nosila ime, recimo, Pava Urbana. Ako ne znate tko je Pavo, evo par korisnih natuknica: Mladi dubrovački fotograf  Pavo Urban poginuo je 6. prosinca 1991. godine, snimajući bombardiranje svojeg grada. Dubrovnik, ni za vrijeme gradonačelnice Šuice a niti do danas,  nije postavio čak niti malenu spomen-ploču na mjestu njegove pogibije. Pava zaboravismo ali Borca, nano moja,  nismo.

Srđan Aleksić

Ili, zbog čega ne biste razmislili o ulici koja bi nosila ime, recimo, Srđana Aleksića. Ako ne znate tko je Srđan, evo par korisnih natuknica:
Slika u članku
Srđan Aleksić
Srđan Aleksić bio je hercegovački Srbin iz Trebinja, glumac amater i plivačka nada, poznat po tome što je izgubio život braneći sugrađanina Muslimana od batinanja.
Otac Rade je bio košarkaški trener. Majka mu je rano umrla, a brat poginuo u nesreći motornim zmajem iznad Petrovog polja u blizini Trebinja.
Srđan se amaterski bavio glumom za što je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i tijekom rata u predstavi San ratne noći. Također je bio mlada plivačka nada bivše Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju.

Smrt

Dana 21. siječnja 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimirala osobe na trebinjskoj tržnici. Nakon što su ustanovili kako je jedna od legitimiranih osoba, Alen Glavović, Musliman počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobivenih batina Srđan je pao u komu i preminuo je 27. siječnja 1993. godine.

Srđanov otac je na osmrtnici napisao: ‘Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost’. Ostajući dosljedan osnovnih ljudskih vrlina, Srđanov otac Rade je na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnim: ‘Mladosti, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i pol dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo stati. Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti’.
Jedan od napadača na Srđana poginuo je tijekom rata, dok su ostali osuđeni na dvadeset i osam mjeseci zatvora.

Poslije rata


Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog odbora za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.
Ulica Velikih drveta u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana po njegovom imenu. U obrazloženju je navedeno: "Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih junačkih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život ne bi imao smisla".
Prolazu u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu je nazvan po Srđanu i tu je postavljena spomen-ploča u njegovu čast, također i u Pančevu postoji prolaz koji nosi ime Srđana Aleksića.

Godine 2007. RTS (Radio televizija Srbije) je snimila i emitirala dokumentarni film o Srđanu Aleksiću. Film nosi naziv `SRĐO`.
Trebinjsko kazalište ‘Slovo’ je 28. prosinca 2008. godine izvelo memorijalni performans ‘Epilog’ koji je govorio o živoru Srđana Aleksića. Srđan je za života bio član ovog kazališta. Komad je režirao Predrag Ćurić.
Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje djece. Svake godine posjeti Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca.

Zaključno

Na koncu prijedlog mladom dubrovačkom Gradonačelniku kako bi barem donekle ispeglao svoj imidž i izgladio nespoprazum sa stvarnošću: Klonite se partizanskih budalaština, vrijeme je da Dubrovnik dobije ulicu Pava Urbana ili Srđana Aleksića!



A što se peglanja vašeg poodavno narušenog imidža tiče (i duševnog zdravlja građanstva) evo savjeta na razini vašega vođenja odnosa s javnošću, napose u zadnje vrijeme: Upriličite igrokaz u kojem, umlaćeni toljagama, sjekirama, noževima, sačmom iz skraćene dvocjevke i bejzbol palicama, pred kamerama pogibate. Baš u momentu kada ste izgovorili “Golf ide na referendum” (može i „Dubrovnik regija“, ili pak „Most mora biti izgrađen“). Igrokaz ne bi trebao biti vrlo skup, sa specijalnim efektima otprilike na razini “Okupacija u 126 slika”, tako da iz vas lipti krv na sve strane, ali da se sve lijepo završi, da vam ne bi tko zamjerio na okrutnosti. Mislim da bi ovo pomoglo. Eto, to bi bila moja želja za danas.

Ivica Granić

Komentari

Komentiraj članak

Facebook komentari