INTERVJU

GLUMICA LELA MARGITIĆ ZA PORTALOKO o 'Stilskim vježbama', Peru Kvrgiću, karijeri i Dubrovniku

Predstava kultnog statusa 'Stilske vježbe' tri dana igrala je u Dubrovniku. Suvišno bi bilo isticati kako se tražila karta više za predstavu koja je uvrštena u Guinessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija na svijetu s istim glumcima - Perom Kvrgićem i Lelom Margitić. Gostovanje 'Stilskih' u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku bio je izvrstan povod za razgovor. Dok se On odmarao, Ona je s nama razgovarala ispred Kazališta, u predivnom ambijentu Grada.

Niti jedna predstava nije ostala toliko dugo na repertoaru &TD-a, a na kraju krajeva niti jednog drugog kazališta u Hrvatskoj kao što su ‘Stilske vježbe’ u izvedbi vas i Pera Kvrgića. Možemo slobodno kazati kako je riječ o fenomenu svjetskih razmjera. Što za vas znače ‘Stilske vježbe’?

Stilske su mi definitivno obilježile život. Ovog trenutka ‘Stilske’ mi i znače život. I Pero i ja smo doista već u godinama i zbilja realno gledajući svaka predstava može nam biti zadnja. I takav trenutno odnos prema ‘Stilskim’ imam. To više nije uopće ni profesionalni odnos, to je zapravo jedno čudo koje se dogodilo i stalno  se divim Peru Kvrgiću koji u svojim doista visokim godinama igra na veliko zadovoljstvo publike. Razumije se kako više nije ista predstava, zato što smo izgubili energiju koju smo imali. Tko se više sjeća kakvu sam energiju imala kad sam krenula? Ali, do nekih promjena je došlo. Predstava se sigurno promijenila, što mi ne možemo znati, a nažalost režiser koji bi to mogao znati je preminuo, tako da nemamo ni taj korektiv.

‘Stilske vježbe’ su kao vaše dijete?

Počela sam igrati ‘Stilske’ kad je moja kći Jelena imala tri mjeseca. Meni je to tada bilo strašno izazovno, zapravo sam bila strašno uplašena jer je predstava već tada doživjela golem uspjeh.

Premijerna predstava ‘Stilskih vježbi’ odigrana  je 19. siječnja 1968. s dvojcem Pero Kvrgić i Mia Oremović, i kao takva je igrala godinu dana, a onda ulogu Nje preuzimate vi, u siječnju 1970. godine.

Mia Oremović je igrala godinu dana, pa je onda godinu dana odugovlačila i shvatili su kako ona više ne želi igrati. Odlučili su tražiti zamjenu jer je predstava postigla nevjerojatan uspjeh što nitko nije očekivao. Svi su tada bili početnici uključujući i mene. Tomislav Radić koji je režiser i Tonko Maroević, naš poznati povjesničar umjetnosti, su tada bili mladi dečki, tek diplomirali.  Sjećam se, mnoge kolegice su odbile ulogu ne želeći gospođu Miu Oremović  možda povrijediti. Kasnije se ustanovilo kako gospođa Mia jest povrijeđena. Nisam s njom tada razgovarala jer je ona za mene bila nedodirljiva. Bila je velika zvijezda, a ja tek početnica. Dojila sam doma Jelenu, plakala je danju i noću. Obzirom kako smo Tomislav Radić i ja zajedno bili na Akademiji, predložio je mene. Vjeran Zuppa koji je bio ravnatelj  &TD-a je pristao i tako da je Žiro (op.a. Tomislav Radić)  dolazio k meni doma uvježabavati. Imala sam, sjećam se samo tri probe s Pericom koji je bio toliko nestrpljiv. Jedva sam preživjela svoje prve nastupe od užasne treme i toga se jako dobro sjećam. Žiro i Maroević su se poigrali s tim Queneauovim tekstom. Njihova adaptacija nema puno veze s Queneauovim originalom.  Međutim, adaptacija je genijalna i do dan danas ništa nije promijenjeno u tom tekstu, a ljudi se smiju na istim mjestima kao i tada te 1968. godine. Bila sam na generalnoj probi i umirala sam od smijeha. I danas nam se to događa.

Kazali ste kako je pokojna Mia Oremović  za vas tada bila nedodirljiva i velika glumica. Međutim, danas ste i vi velika glumica i neosporno je kako je vaše i ime Pera Kvrgića već odavno upisano u svjetsku povijest kazališta zbog predstave.

Sada sam velika glumica jednostavno jer sam doživjela te godine i nisam nikada prestala raditi. Eto zbog toga. Moja karijera je sasvim osrednja. Dogodilo se to čudo sa ‘Stilskim vježbama’, zaista zahvaljujući Kvrgiću. On je genijalan bio otpočetka. Ja nisam i to znam. Imam i snimku iz 1973. godine. Mlada, cvrkutava, ali Žiro je uvijek govorio da sam bila dobra. No, dostigla sam onda određenu razinu pa se ne moram sramiti.

Glumiti s velikim Perom Kvrgićem.

I tada je bio veliki glumac. Meni je s Perom bilo sasvim u redu. Ubrajam se u tu generacija gdje su postojali autoriteti na svim poljima pa i u glumačkim. Mi smo jako cijenili starije glumce. Nismo bili prijateljski nastrojeni. Danas je to normalno, granice i barijere su pale, ali u mojoj mladosti su barijere bile vrlo čvrste. Veliki glumci se nisu mješali s nama malima. Međutim, Pero je bio prijatelj moje obitelji i poznavala sam ga dok je bio mlađi i dok nije imao tako veliku karijeru. Uvijek smo bili veliki prijatelji s njim i njegovom suprugom. Družili smo se, zajedno slavili Nove godine. S Perom sam prijatelj već 50, ako ne i više godina.

Koji je razlog dugovječnosti ove predstave? Interes za njom ne jenjava ni nakon 47 godina.

Mislim kako je upravo u  adaptaciji tajna uspjeha predstave, uz naravno Pera i mene koji smo održali predstavu na nivou. Nakon 40. obljetnice koja je doista obilježena na pravi način, puno publiciteta i te Guinessove knjiga rekorda koja ljude silno fascinira, potpuno mi je razumljivo da je uvijek sve rasprodano i da ljude to zanima. Publicitet je danas silno važan i on je zaslužan što je predstava stalno rasprodana. Tih 40 prvih godina, predstava je imala pedigre među ljudima koji su znali nešto o kazalištu i uvijek je imala publiku. Bilo je vremena kad je predstava malo igrana i dva puta su je htjeli skinuti s repertoara. Prvi put već 1973. godine kad je snimljena za televiziju i mislili su gotovo je. Međutim, nakon emitiranja je toliko porastao interes za predstavom da je na kraju ipak nisu skinuli.

No, naposljetku Pero i ja smo odlučili predstavu uzeti teatru &TD. Mi smo sebi uzeli za pravo da proglasimo predstavu svojom i prebacili smo ju u Planet Art kod Marka Torjanca koji je zaista napravio čuda za ‘Stilske’ i u toj prvoj sezoni kod Marka smo ju odigrali 114 puta. Ogromna brojka i rezultat 40. obljetnice, Guinessa, silne propagande. Marko je sve napravio što je bilo u njegovoj moći .

Jeste li tijekom ovih 47 godina imali nepredvidivih situacija. Primjerice da ste zaboravili tekst? Što onda?

Dogodi se jasno. Postoji jedan tekst koji mi je i dan danas problem, zapravo imam strah od tog teksta. I to se glumcima događa. Izvodeći 'Stilske' jednom sam zaboravila tekst. Jednostavno nisam znala dalje. Pero se odmarao i nije mu palo na pamet pratiti što ja govorim. I u tom trenutku sam pomislila kako će me infarkt pogoditi, ali nije, tad sam još bila mlada. Da mi se danas takva panika dogodi, taj jedan adrenalin nevjerojatni, danas bi me puknuo infarkt. Uglavnom, tada sam rekla: ‘Ne znam dalje!’ što je bila jedna nekontrolirana situacija. I pao je golemi aplauz. Publika je to honorirala jednim golemim pljeskom. I tada sam shvatila kako uoće nije bitno ako ne znam dalje. No, meni se to rijetko događa, a Perici se u zadnje vrijeme to počelo događati, što je i logično. Onda uskočim jer znam njegov tekst kompletno napamet. Predstava je vrlo teška jer se stalno jedna te ista banalna pričica priča i ako upotrijebiš jednu riječ, glagol, umjesto nekog drugog odmah se prebaciš u drugi monolog. I zato u toj predstavi ništa nije promijenjeno upravo zbog toga što bi nas svaka promjena zbunila. Ma i inače Pero i ja nismo glumci koji bi improvizirali.

Predstava je igrala tri dana u Kazalištu Marina Držića. Kakva vam je dubrovačka publika?

Kao prvo, Pero je vaš. Njega  Dubrovčani obožavaju i s razlogom. Obilježio je Dubrovačke ljetne igre i one su obilježile njega.  On je počasni građanin ovog Grada i prema  tome ne može ga ne primiti odlično publika. No, inače gdje god nastupamo ljudi su jako zadovoljni.

Dolazite iz glumačke obitelji, stoga i ne čudi što ste i vi odlučili krenuti tim stopama. Kad se prisjećate svojih glumačkih početaka, što vam prvo padne na pamet?

Počela sam s teatrom još kao dijete u Rijeci  gdje je osnovano bilo Pionirsko kazalište koje je bilo vrlo uspješno, aktivno i agilno. Tamo sam bila primabalerina zato što sam najduže ostala. Međutim, nisam mogla biti balerina. Shvatila sam kako nisam dovoljno talentirana, ali bez kazališta nisam mogla. A kako su moji bili zadojeni kazalištem onda sam rekla idem na Akademiju.

Imate bogatu glumačku karijeru. Koju ulogu bi izdvojili kao najdražu, a s druge strane žalite li za nekom ulogom koju niste imali prilike odigrati, a željeli ste?

Ne bih mogla izdvojiti baš najdražu, ali evo podsjetila sam se. U parku Gradac, igrali smo Shakespeareov ‘Na Tri kralja’ . Imala sam glavnu žensku ulogu i tek sam bila završila Akademiju 1964. godine. Pa hajde recimo da mi je to najdraža uloga. A žao mi je što jedino nisam igrala Krležu.

Gluma nekad i danas. Možete li povući paralelu.

Nema usporedbe. Dosta se toga promijenilo zato što se cijelo društvo promijenilo. Svuda je nesigurnost, nezaposlenost. Mi smo svi dobili angažmane nakon što smo završili Akademiju, to je danas nezamislivo. To je već zadnjih 20 godina nezamislivo. Mladi ljudi hodaju bez posla i to je jedna ogromna promjena.  Nema više ni onog pravog posla kao nekad. Mi smo proučavali, studirali te uloge. Te predstave su se radile s puno strasti. Samo to i ništa drugo. Danas se juri na sve strane. Rezultat je drukčiji.

Kakav je osjećaj biti u Dubrovniku?

Dubrovnik je grad koji čovjeka opčini. To se zna. Što se više ima govoriti o Dubrovniku. Jasno, imam samo sentimentalna prisjećanja iz mladih dana pa sam tugaljivo raspoložena jer su jasno ti mladi dani prošli. Mislim kako je Dubrovnik grad za mlade ljude, grad ljubavi i da mi starci nemamo tu što raditi.

Komentiraj članak

Komentari