Da se ne zaboravi

Gdje je završilo 101 milijun kuna avansa od nikad završenog doma umirovljenika u Dubrovniku?

Afere Radimira Čačića nisu previše smetale ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić, sve dok se nije pobojala za vlastitu poziciju.

Nekoć bliski prijatelji, a danas najveći politički rivali - rečenica je koja ponajbolje opisuje odnos između ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i bivšeg predsjednika njezinoga HNS-a Radmira Čačića. Podmetanje nogu i zabijanje noža u leđa, slika je kojoj svjedočimo proteklih mjeseci, a koja svoj epilog dobiva amandmanom kojim je zabranjuje kandidiranje pravomoćno osuđenima na kaznu zatvora dulju od šest mjeseci, i to do isteka rehabilitacijskog roka.

Premda bi taj amandman u svakoj uređenoj državi imao smisla, u Lijepoj našoj upravo se oko njega lome koplja. Uz to što su se članovi vladajuće koalicije, koji kukolja opisanog ovim amandmanom imaju i u svojem dvorištu, toga dosjetili u predizbornoj godini, znakovito je da su najveći zagovornici istoga upravo HNS-ovci. U javnosti je stoga odmah protumačeno kako je riječ o pritisku te stranke, kako bi se šefu Reformista Čačiću zabranilo kandidiranje na predstojećim parlamentarnim izborima. Jer svojim kandidiranjem Čačić bi ubio svaku nadu Vesni Pusić i njezinoj, odnosno njegovoj bivšoj stranci.

A vlast je za HNS uistinu slast, jer s te pozicije ova stranka koju podupire dva posto birača uspjela je osigurati svojem članstvu zavidne direktorske pozicije u državnim tvrtkama. No, ne treba zaboraviti da im je tu i takvu trgovinu omogućio upravo lukavac Ratko, koji se kreirajući Vladu lukavo i vješto poigrao naivnim Zoranom Milanovićem, što premijeru nikada nisu oprostili njegovi iz SDP-a. I sami Čačić prozvao je svoje dojučerašnje kolege radi političke eliminacije koju mu spremaju. Oni pak diplomatski i u rukavicama poručuju da im on više od godinu dana nije u fokusu. Međutim, malo je onih koji u to mogu povjerovati, a jednako tako nije jasno kako to da se ova stranka koja se diči tolerancijom, borbom za pravednost i demokraciju ranije nije fokusirala na neke sumnjive Čačićeve aktivnosti? Uzimajući u obzir činjenicu, da se Ratko Čačić, kako ga nekoć Pusić nazivala, nije imao prilike demokratskim putem žaliti na izbacivanje iz svoje stranke, postaje jasno da je nekadašnjeg druga ministrica uklonila iz ljubavi prema sebi, svojoj poziciji i stranci.

Ambiciozni drug Ratko, nakon povratka iz zatvora bez problema i previše truda oteo bi joj čelnu poziciju u stranci. Drski rječnik, kojega je po izbacivanju Čačića iz stranke ministrica rabila veliko je preobraćenje, jer mnogi se sjećaju kako ga je srčano branila nakon nesreće u Mađarskoj. Dok su mnogi tvrdili da zbog moralne odgovornosti mora napustiti politiku, Pusić je tada bila na strani svojega šefa s kojim se prisno družila čak i na vikendima po Jadranu. Zanimljivo, Pusić koja u javnosti istupa kao lavica kada su u pitanju manjinska prava, s drugom Ratkom nije se obračunala kada su ga prozivali za ratno profiterstvo. Svoju tezu, analitičar Slaven Letica spominjući Čačića dobro je potkrijepio.

Podsjetimo, gradnju 147 kilometara autoceste od Bosiljeva do Svetog roka američkom Bechtelu Hrvatska je platila 990 milijuna dolara, ugovor je bez natječaja 1999. potpisao Jure Radić, tadašnji ministar obnove. Nakon toga priznao je kako je ugovorena cijena 30 posto veća nego da se išlo na međunarodni natječaj, ali želja je bila da se preko spomenute tvrtke uspostave dobri odnosi sa SAD-om.

Zbog skraćenih rokova izgradnje, ali i ubrzane gradnje zemlje 2003. autoceste kompaniji uplaćuju nagradu u iznosu od 20 milijuna dolara. U osnovnom ugovoru rokovi gradnje ugovoreni su načelno, a potom srezani za šest do 12 mjeseci. O spornoj nagradi, ali i isplati 48 milijuna kuna talijanskoj tvrtki Coopconstrutiori u jesen 2003. postoje dokumenti koji su u posjedu Slavena Letice, a koji govore kako je u priču upleten Ratko Čačić. Odluku od 20 milijuna premije Bechtelu potpisao je 3. studenog 2003. kao predsjednik Nadzornog odbora HAC-a Čačić, a ugovor sa spomenutom tvrtkom potpisao je netom prije izbora.

Ratko Čačić umiješan je u još jedan slučaj. Ratne '91. društveno poduzeće Coning koje predstavlja Čačić s Republičkom samoupravnom interesnom zajednicom mirovinskog i invalidskog osiguranja 22. studenog 1990. sklapa ugovor o inžinjeringu pri izgradnji Doma umirovljenika u Dubrovniku. Od 13. prosinca 1990. do 24. svibnja 1991. godine, preko sedam avansa, poduzeću Coning isplaćuje cijeli iznos od 192.3 milijuna dinara za izgradnju Doma po načelu ključ u ruke.

Radovi su obustavljeni 1991. godine zbog rata. Dom nije nikada izgrađen, a Radimir Čačić je 101 milijun kuna avansa u vidu pozajmica plasirao u privatne tvrtke Zagorje LTD i Zagorje d.d. Sindikat umirovljenika podružnice Dubrovnik podnio je tek 21. siječnja 2002. godine kaznenu prijavu protiv Radimira Čačića zbog kaznenog djela iz članka 292. Kaznenog zakona (zlouporaba ovlasti u gospodarskom kriminalu), za što je propisana kazna zakona u trajanju do 8 godina. Hrvatsko pravosuđe ocijenilo je da je nastupila zastare kaznenog progona. Priče o ratnom profitersku, samo su kap u moru kada je riječ o njegovoj biografiji. On kao veliki i strastveni ljubitelj žena, vezao se s mnogim aktericama hrvatske društveno političke scene pa je tako navodno prisan bio i s poznatom PR-ovkom Ankicom Mamić.

Prije stupanja na dužnost prvog potpredsjednika Vlade, Radimir Čačić se spominjao u aferi vezanu uz izgradnju jedne zadarske škole, za koju je Čačićeva tvrtka Coning uzela novac početkom 90-ih, a završena je državnim novcem deset godina kasnije. A samo dva dana prije izbora 2011.(4. prosinca), Čačićev Coning dobio je od Croatia osiguranja 4 milijuna kuna kredita! Inače, mediji su pisali i o tome da je Radimir Čačić kao direktor, prouzročio stečaj težak 324 milijuna kuna uključujući i nikad vraćeni dug prema državi od 51 milijun kuna. Predvodio je privatizaciju Coninga, tvrtke vrijedne više od 16 milijuna njemačkih maraka, koja je prodana u bescijenje.

Raznoraznim makinacijama prebacivao je imovinu s tvrtke na tvrtku kako bi izbjegao plaćanje stotina milijuna kuna dugova. Manje je poznato da je današnji Coning zapravo preimenovana tvrtka Condelta, osnovana 1993. godine s temeljnim kapitalom od samo 114 njemačkih maraka, dok je "pravi" Coning osnovan još 1984. godine, najvećim dijelom završio u ogromnim dugovima i u stečaju. Zbog nepravilnosti je poništena i privatizacija Coning holdinga.

Međutim, ta tvrtka je ponovo vraćena Čačiću i drugim kupcima samo dva mjeseca nakon što je on postao ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo 2000. godine. Tada je čak 70 tvrtki u Izraelu pravomoćnom presudom uzalud u Hrvatskoj tražilo naplatu dugovanja od Coning holdinga. Šuškalo se da je više nego blisko surađivao i s Majom Rendulić, direktoricom nekadašnjeg Aurum osiguranja koje je kasnije, na incijativu Slavka Linića, prodano austrijskom Wiener Stedische. Afera je dakle mnogo, i više nego dovoljno za pravi institucijonalni obračun sa Čačićem. No, iz ove priče oko amandmana lako je zaključiti - Čačiću, ali i njegovoj nekoć bliskoj prijateljici Pusić stalo je samo, isključivo i jedino do vlasti.

Komentiraj članak

Komentari