INTERVJU

ENIS BEŠLAGIĆ I ZLATAN ZUHRIĆ ZUHRA ZA PORTALOKO: Nema te bure zbog koje ne bi došli u Dubrovnik!

Kažu kako se znaju dovoljno dugo. Možda baš iz tog razloga autorski projekt, predstava 'Od E do Z' glumaca Enisa Bešlagića i Zlatana Zuhrića Zuhre ni nakon osam godina starosti i petsto izvođenja na daskama koje život znače nije izgubila na popularnosti. Dokaz tome je i sinoćnja izvedba u Dubrovačkim vrtovima sunca koja je privukla mnogobrojnu publiku, ne samo iz Dubrovnika, već i šire. Glumci ne skrivaju zadovoljstvo. Ističu kako predstavu i dalje rade s guštom, bez ikakvog, kako se to često zna kazati 'odrađivanja'.

S Enisom Bešlagićem i Zlatanom Zuhrićem Zuhrom razgovarali smo nekoliko sati prije dubrovačke izvedbe. Odlično raspoloženi i uvijek spremni za šalu otkrili su kako će vrlo rado doći u Dubrovnik kad god ih se pozove ili kako je to Bešlagić precizirao - nema te bure koja bi ih u tome spriječila. 

Predstavu izvodite od 2007. godine. Kako ste uopće došli na ideju o autorskom projektu? 

Zuhra: Suradnja je već postojala zato što smo skupa radili na seriji Zimmer frei. Bili smo praktički svaki dan zajedno i u nekoj raspravi oko toga što će biti s nama  kad ostarimo i kad nas više nitko ne bude za ništa zvao došla je ideja za predstavu. Pripremali smo tekst, čistili ga, prepravljali, počeli s probama koje su trajale neka dva do tri mjeseca i krenuli s izvođenjem krajem 2007.godine po cijeloj Hrvatskoj i BiH. Po mom izračunu ovo je 502 izvedba. Stvarno smo nakupili lijep broj izvedbi i to podrazumijeva barem šezdesetak gradova u Hrvatskoj i ne pamtim koliko u BiH. Negdje smo bili po dva tri puta kao u Puli. U Dubrovniku smo isto bili u Kazalištu Marina Držica dosta puta. 



Impozantna brojka. Sigurno je doista teško izdvojiti gdje vam je najljepše bilo nastupiti. Gdje vas je publika najbolje prihvatila?

Enis: U Dubrovniku! Ovdje nam je najljepše. Dubrovačka publika nas najbolje prihvati, međutim nije nas najbolje prihvatila dubrovačka administracija. Prije  nekoliko godina smo održali u Kazalištu Marina Držića predstave, ali nam nisu platili. Što se tiče publike, prezadovoljni smo, ali što se tiče dubrovačke vlastele - zakazali su. Ali to vam je u našem poslu tako. Zaboraviš na kraju.

Predstava govori o dva propala glumca koja završe u zatvoru. Možete li zamisliti da se sličan scenarij vama dogodi?

Enis: Ne bih kazao baš propali, više bih rekao nisu u uporabi, zato što su neke druge vrijednosti trenutno u trendu. Znam da je Miodrag Petrović Čkalja, jedan od najboljih jugoslavenskih komičara umro u najvećoj bijedi. Našli su ga treći dan mrtvog u kući. Je li propao? Ne vjerujem, ali mislim kako su ga producenti i svi ti koji su na njemu zarađivali novac jednostavno smatrali robom, isto kao što nas smatraju robovima. Vjerojatno su neke druge starlete atraktivnije, a ja i Zuhra se ne možemo natjecati s tom vrstom popularnosti. Primjerice pokazivati guzove i grudi. Smatram kako bi serija Monty Pyhton u Hrvatskoj ili u Bosni imala samo dva posto gledanosti iz razloga što bi ljudima bila dosadno, a recimo neka indijska sapunica s lošom glumom 40 do 50 posto gledanosti.



E sad, ne možete se s time natjecati. Ne možete se natjecati sa serijama koje se proizvode u velikim zemljama gdje je njima hrvasko, bosansko i srpsko tržište super. Kad dobiju tisuću eura po epizodi za emitiranje i onda prodaju prava za cijelu seriju pa imaju 60 ili 70 zemalja. To je njima zarada. Mi kad želimo proizvesti neku kvalitetnu seriju ili projekt ne možemo  to proizvesti za recimo tisuću eura po epizodi i upravo zato se događa situacija da je ovima s televizije jednostavnije kupiti nešto tako jeftino i strano što ima 700 epizoda nego da mi proizvodimo nešto za 20 tisuća eura.

Možemo li kazati kako su se vremena promijenila. Primjerice da je Monty Pyhton nastao u sadašnjem vremenu bi li imao toliko popularnost?

Zuhra: Stvar je u tome da to nije bio humor na prvu loptu. Tad je baš bio i Benny Hill koji se pokliznuo na bananu, a Monty Pyhtoni su ušli malo dublje u tematiku. Enis je htio kazati kako se sada stvari rade vrlo površno. Prihvatili smo neoliberalni kapitalizam, kupuje se jeftino, a prodaje skupo, bez obzira na sve.

Enis: Ljudi prije 700 godina naprave fasadu koja i dan danas stoji, a danas je naprave s najmodernijim ljepilima i ona otpadne čim zapuše vjetar, kao da nikad prije nije puhao. E to su takve stvari koje se danas prave. Okolo je sve lijepo, a iznutra je trulo!

Jeste li razmišljali da 'Od E do Z' pretvorite u televizijsku seriju?

Enis: Jesmo, ali nemamo snage to provesti u djelo, a na kraju krajeva i ne treba. Nisu to vremena gdje se ulaže u obrazovanje, nego vremena gdje se ulaže u neke druge stvari. Neki film koji je jako dobar i edukativan za djecu ili predstava koja je edukativna za djecu, ako nije populistička ona automatski ne može ni preživjeti unatoc tome što je potrebna djeci. Danas samo daj nešto populistički dobro i ide. Primjerice, isti problemi događaju se kod pjevača koji se susreću s nekim jeftinim hitovima i produkcijama koji kod omladine izazivaju salve oduševljenja, od Sandre Afrike pa nadalje. I onda ne možete vjerovati kako ljudi takvu glazbu poistovjećuju s U2, s Rolling Stonesima ili domaćim bendovima. Glupo je uopće pitati je li bolji album Gibonnija ili Sandre Afrike.



Ali, ne možete se boriti protiv takvih stvari, niti treba. Treba poštovati svako vrijeme i nekako se prilagoditi. Tako smo se i mi s ovom predstavom prilagodili tom vremenu. Mi smo zadovoljni što možemo zajedno raditi, što se nalazimo, upoznajemo i dalje ljude, putujemo, punimo sale. Doista se ne možemo žaliti. Predstava nam je uvijek rasprodana. To su prelijepe stvari. E sad može li se od toga lijepo živjeti i zaraditi - teško. Sam radiš, sam se boriš!

Zuhra: Ono što je bitno jest da nam je gušt i dalje raditi. Petsto predstava se odigralo, nije da ih odrađujemo, dapače, veselimo se svakoj. Tekst je naš, saživili smo se s njim i veselimo se svaki put kad ju možemo izvesti zato što je i nama draga i smiješna.

Idemo na jedno 'vječno' pitanje. Što vam je veći izazov, glumiti na kazališnim daskama ili u televizijskoj seriji?

Zuhra: Mislim kako to nisu iste kategorije. Kazalište je kraljica u smislu da se stvar događa u tom trenutku. Dakle, na sceni nema ponavljanja, nema rezova ni odmora. Igra se u dahu, komadu i zato je taj trenutak najbitniji. U filmu i serijama možete zaustaviti snimanje i napraviti još bolje. Predstave i kazalište su nam jako dragi baš zbog toga što je svaka predstava drukčija. Ona ovisi o našem raspoloženju, publici, a film uvijek možete napraviti perfektno, a posebno ako imate novca.

Gdje planirate nastupati nakon Dubrovnika? 

Zuhra: Ne znam vidjet ćemo. Napravili smo pauzu od godinu i pol, nismo igrali ovu predstavu. Ponavljali smo tekst dok smo putovali u zrakoplovu iz Zagreba do Splita, pa iz Splita autobusom do Dubrovnika. Sjećali smo se što smo sve pričali u predstavi. Neke smo stvari ubacivali, neke izbacivali i saznali kako se sve pomiješalo, tako da je kod nas zanimljivo kako je tekst svaki put drukčiji. Naravno, ne bi mogli igrati nešto da ne znamo početak, sredinu i kraj, ali da se dogodi kako doista ne znamo na što će predstava izaći - dogodi se. Što je super! To i jest čar teatra.



Nastupali ste nekoliko puta u ovih osam godina u Dubrovniku, ali niti jedanput na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Enis: Mi nismo dovoljno umjetnici, a nismo ni iz showbusinessa, mi smo negdje u sredini. Nismo ljudi sapunica, a i nismo ljudi šekspirologije, mada smo je igrali i prošli na Akademiji svašta, ali vjerujem kako će biti prilike. Stvar je u tome kako se procjenjuje. Ima predstava koje ni ja ne razumijem, a spadaju u neke dramske i shakespearovske predstave. Ovo je više pučka, zabavna, originalna predstava, izvorna što bi rekli. Ne spadamo u nikakvu kategoriju. Možda u Pometa, ali u Čehovljeve sestre sigurno ne. /Marija Njavro/Aida Čakić/

Komentiraj članak

Komentari