ISKRENO

EDO MAAJKA O CAJKAMA: ‘Puno lakše prođeš kao glazbenik ako imaš dozu narodnjaka, bez obzira što radiš’

Na ovim prostorima nema tko nije čuo za repera Edina Osmića a.k.a. Edu Maajku. Da bi postigao status jednog od eminentnih umjetnika na regionalnoj glazbenoj sceni prošao je dug i trnovit put popločan sa sedam albuma i tridesetak nagrada publike i struke. On je jedan od onih iskonskih glazbenika koji ne slijede trendove, već ostaju svoji i stvaraju svoje vlastite. Edo priča isto kao što i repa, iskreno i direktno, odmah “u glavu”, piše Net.hr.

Vaš koncert u Fažani bio je otkazan jer ste se razboljeli. Kako ste?

Ma, imao sam neku virozu, pa me svladao umor. Dobio sam antibiotike i sad sam dobro. Osvanulo na svim portalima da sam bolestan, pa sam se malo prepao ha, ha, ha… Inače sam jesenski. Počela je nova školska godina. Vraćam se ponovo u onaj mod ustajanja rano ujutro i rutinu.

Kao novinar pratim vas još od početaka i onih famoznih nastupa u Gjuri, debi albuma “Slušaj mater”… Bila sam na koncertu 2. listopada 2004. godine u Domu sportova kad ste oduševljeno vikali “Ljudi, postao sam mainstream!” Drži li vas još uvijek taj entuzijazam ili ste se razočarali u hrvatsku glazbenu scenu?

Ako si potpuno na sceni onako kako sam ja, ako živiš od toga i to radiš s guštom, ne možeš ne biti razočaran kad vidiš koliko su stvari drugačije i koliko se mijenjaju. Marketing i PR postali su najbitnije stvari i lagano ubijaju smisao u svemu tome. Tako da u biti najkvalitetniji izvođači, producenti i glazbenici ne mogu biti nagrađeni niti dobiti ono što zaslužuju jer takvim ljudima PR i marketing nisu u krvi. Ta dva pojma nemaju veze s izvođačkom kreativnošću, to je sasvim druga domena koja nema veze sa stvaranjem i produciranjem glazbe.

Kako onda vi “plivate” u svemu tome? Kako se borite protiv PR-a i marketinga?

EDO: Teško je to. Dobili smo nagradu Rock&Off za album “Put u plus” za album godine od stručnog kadra, kritičara i glazbenih urednika. S druge strane, nisam uspio proći na Porinu niti dobiti nominaciju za rock album mada sam stvarno želio da razvalimo i u toj domeni. Razočaran sam jer vrednovanje glazbe više nema veze s kvalitetom i s time jesi li dobar izvođač ili nisi, što sve koristiš u proizvodnji glazbe itd. Samo je marketing postao važan, kako to izreklamirati i kako to predočiti što širem broju publike.

Kroz svoju glazbu progovarate o svemu što vas muči i što vas veseli. Je li vam to neka vrsta terapije? Zašto, ustvari, pišete stihove?

Glazba mi je najbolji oblik terapije, to mi je ventil i psiholog, tu pričam sa svojim nekim stranama koje su u meni i koje čuče i gledaju okolinu. Taj način izražavanja mi stvarno jako puno pomaže. Ne bi vjerovala, no ponekad imam problem objasniti neke stvari i pravilno se izraziti u životu, a kad je glazba u pitanju to mi itekako polazi za rukom. Ima i tema koje je skoro pa nemoguće obraditi u jednoj pjesmi, ali je onda pomalo razradim kroz nekoliko njih. Najbolji primjer toga jest kako sam radio s temom depresije, s totalnom nekom nezainteresiranošću društva. Imam osjećaj da je cijelo društvo nezainteresirano za bilo što, nekako je poludepresivno i paranoično, a onda je teško biti normalan u takvoj okolini kad se nemaš za što uhvatiti.

U svojim stihovima često ukazujete na nepravdu u društvu i sistemu. Zašto to radite: mislite li da možete nešto promijeniti ili imate samo potrebu ukazati na te neke negativnosti?

Ja znam da kao pojedinac ne mogu ništa promijeniti u društvu. No, kad pričaš ili repaš o tim problemima osjećaš se bolje. U posljednje vrijeme pokušavam naći druge kutove gledanja nekog problema ili tema koje me muče, tako želim dalje obrađivati tu istu problematiku sagledanu iz novih aspekata i s nekim novim znanjem koje sam stekao u životu.

Više pročitajte OVDJE.

Komentiraj članak

Komentari