Đole Balašević - najšarmantniji rasist na svijetu

Balašević nije četnik. Niti je ikada bio, ali u stavu prema Albancima nema razlike između njega i npr. četničkog vojvode Voje Šešelja

Ove je subote zagrebačka Arena izgledala kao sprovod na koji je došlo 20 000 ljudi. Krcata Arena plakala je uz Balaševićeve pjesme. Jer, Đorđe Balašević nesumnjivo zna napisati tugaljivu ljubavnu pjesmu. Možda je Đole u tome i najbolji na prostoru bivše Jugoslavije.Temperatura ispod nule nikome kao da nije ni zasmetala doksu, neki i po sat vremena, čekali na ulazak u Arenu. Od ”Vardara pa doTriglava”, žene i muškarci svih generacija već preko 30 godina slušaju njegove stihove i plaču nad njima. Balašević je bistar, pronicljiv, tedobro uočava detalje od kojih gradi svoju ljubavnu pjesmaricu. Uz to je i neobično duhovit, što otapa i ona najtvrđa srca.

Piše: Tajana Paparella/PortalOko.hr

Nakon što nas je podsjetio na "Noć kad je preplivao Dunav", Đole je prepunoj zagrebačkoj Areni poručio: "Ovo je trenutak za velike riječi, a ja sam majstor velikih riječi, ali u ovom trenutku svaka je riječ mala." Iako će rijetki osporiti da je Đole zaista čovjek od velikih riječi, njegova popularna intermezza u kojima pjesme voli razdvojiti pričom, nisu bila toliko velika. "Zagrebe, mislio sam malo na tebe..." rekao je Đole u nekoliko navrata i jednostavnom rečenicom razgalio zahtjevnu zagrebačku publiku. Snježilo je pod Sljemenom, a puna se Arena topila od miline Đoletovih riječi. No, teško je ne primijetiti da je, baš istim riječima, mislio on i na Split kad je pjevao u Splitu, na Osijek u Osijeku, na Prištinu u Prištini.

Dok smo čekali u redu pred Arenom, koji kao da je uistinu sezao od ”Vardara do Triglava”, čuli su se razni komentari štovatelja
Balaševićevog lika i djela. Jedan je dečko prijatelju do sebe objašnjavao zašto voli Đoleta: "Njegovim pjesmama mogu zahvaliti
mnoštvo veza za jednu noć", rekao je sa smješkom. Da taj fan nije iznimka, potvrdilo mi je i nekoliko muških prijatelja, od kojih je jedan možda najbolje objasnio što je to kod Balaševića "tako veliko".

Objasnio je to otprilike ovako: "Balaševiću i njegovim pjesmama imam zahvaliti nekoliko ljubavnih uspjeha kod suprotnog spola, iz one kategorije koja se zove "ljubav na jednu noć", iz vremena kad sam bio jako mlad.

Naime, u studentskim danima sam svirao gitaru po tulumima i nisam mogao ne uočiti da se cure najviše pale na pjesme trojice
autora, koje sam zvao 'tri velika B': Bajaga, Balašević i Bregović. Interesantno je, recimo, i suprotno mojim mladenačkim očekivanjima, da cure baš ne padaju na Štulićeve pjesme. Ali na pjesme ove trojice, bogami, padaju. Čak je od te trojice Bregović još najmanje 'efikasan'. Odsviraš desetak Balaševićevih balada i već te neke ženske oči radoznalo gledaju. Dobro, ne baš uvijek, ali dovoljno često."

Da Đole u svojim pjesmama ima nešto na što žene padaju, dokazala je i ovaj put puna Arena u kojoj je, možda i više nego parova, bilo cura koje su "čoporativno" došle slušati Đoletove prepjeve dubokih ljubavnih misli. I sve su plakale. Njegov je glazbeni utjecaj dakle, opravdan i neosporiv. Ako izuzmemo osjećaje koje Balašević elokventno pretvara u pjesme, fanovi su mu, barem oni nešto stariji, svakako vjerni i zbog činjenice da je u vrijeme uspona i vladanja Slobodana Miloševića bio na ispravnoj strani: nikad nije dao nikakvu podršku "balkanskom krvniku", a poznato je i da je izbjegavao mobilizacijske
pozive, dokazujući tako da humanizam ne stanuje samo u njegovim pjesmama, nego i u njemu samome.

Reklo bi se, sjajan tip: duhovit, nježan, zna s riječima (malo tko priča tako lepo kao Đole), k tome još i politički i moralno ispravan - svaka bi ga majka poželjela za zeta. Ili za sebe. Ipak, postoji jedna mrlja u Đoletovoj biografiji koju možemo
okarakterizirati kao mrlju na njegovoj duši. Ideja o besprijekornome tipu pada u vodu kod jedne nezgodne činjenice: čovjek se prema Albancima očitovao kao - rasist. Da, zvuči kao teška, preteška optužba. Njegovim će fanovima ova tvrdnja vjerojatno izgledati kao bogohuljenje. No, nažalost, ta je tvrdnja utemeljena i na Balaševićevoj poeziji i na prozi.

Prije svega, tu su poneki problematični stihovi, poput onih iz pjesme "Ne lomite mi bagreme", posvećene ugroženosti Srba na Kosovu, kad Balašević kosovskim Albancima poručuje "Polako, komšije, ne može samo tako da se uđe, da se ruši tuđe". Pri čemu previđa činjenicu da su Srbi, kao i ostali tzv. Južni Slaveni, došli na Balkan tek u 7 - 8 stoljeću, dok su Albanci na Balkanu i na Kosovu starosjedioci. Stoga je vrlo upitno kome je to Kosovo zapravo "tuđe". Štoviše, u istoj pjesmi nešto kasnije Balašević Albancima otvoreno prijeti - stih "jer sve ću da vas polomim".

Čak i kad bismo ignorirali ovaj primjer, Balaševića izdaje njegov roman "Tri poslijeratna druga", gdje u jednom pasusu za Albance govori da su "narod bez balerina i violončelista", dakle kulturalno inferiorniji narod, koji je tobože na nižem stupnju razvoja od srpskog naroda. Balašević je pritom u romanu "prešutio" da su kosovski Albanci možda slabije obrazovani upravo zbog dugogodišnje srpske represije na Kosovu, kad su bili onemogućeni da se školuju na materinjem albanskom jeziku.

Na ovom pitanju Balaševićev humanizam nažalost posrće i postaje upitan. Što da je "lepa protina kći" bila "lepa hodžina kći", što da je bila Albanka? Bi li ikada bilo te neupitno predivne pjesme? Ne možemo se to ne pitati, riskirajući da će nas svaki njegov fan nazvati bogohulnicima.

Uostalom, na "kosovskom pitanju" se raspala i Jugoslavija, pa zašto onda ne bi i Balaševićeva karizma? Ne moramo se sada pozivati na ono Kristovo upozorenje "što ste napravili najmanjem od moje braće, meni ste napravili" - dovoljno je znati da čovjek čije pjesme volimo, i nad kojima plačemo, u svojoj toploj lirskoj duši nema mjesta za najstariji i najproganjaniji narod bivše Jugoslavije. Za čitav jedan narod nema milosti u Balaševićevom srcu.

Balašević nije četnik. Niti je ikada bio, ali u stavu prema Albancima nema razlike između njega i npr. četničkog vojvode Vojislava Šešelja, kojem se upravo sudi u Haagu i koji ne zna svirati violončelo, kao da je Albanac. Ne zna skladati sentimentalne ljubavne pjesme. Ako ljubav ima ograničenja, pogotovo etničke predrasude - što se to krije pod njezinim iomenom?

Kako god, njegove pjesme diraju. I mi možda plačemo na "Čovjeka sa mesecom u oku", možda nam se srce kida nad sudbinom Vase Ladačkog, možda nas čak boli i stih "Mog mora nema i ne znam što da radim, moj stari kaže da ni Dunav nije loš", pa se uhvatimo kako žalimo za Panonskim morem kojeg nikad vidjeli nismo.

Teško da ćete pronaći osobu od krvi i mesa do koje ni jedan njegov stih u nekom razdoblju života nije prodro. I, hvala mu na tome. Hvala mu i što je, s odličnim  bendom Panonska mornarica, i ove subote uspio u svojoj namjeri; da u velikoj dvorani 20.000 ljudi pjeva kao jedan, da Zagrepčani pjevaju na srpskom, da svi njegove pjesme osjećaju na svoj način, zaboravljajući pritom da li "osjećaju" ili "osećaju".

Svjedočili smo opet tome da, kad je Đole u pitanju, nema Hrvata ili Srba; postoje samo ljudi. No, mrlja koju smo spomenuli ostat će velika baš zato što je on toliko velik da je i za vrijeme rata pjesmom mogao ujediniti ljude, one koji se osjećaju samo Hrvatima Srbima. No, na žalost, ne i Albance.

Tajana Paparella/PortalOko.hr

 

Komentiraj članak

Komentari