'Napravija 400 bazena i petero dice'

DALMATINAC OSTAVIO NJEMAČKU 'Ljudi tamo žive zatvoreni, ka roboti su'

'Moglo bi se reć da sam bija lud. Ovde je tek završija rat, a u Njemačkoj me čekala cila obitelj i dobar posal. Ali ja se jednostavno nisam moga vratit'.

Gore ljudi samo rade. A kad dođu kući nigdje ne izlaze, ne druže se, ne vesele; ka neki roboti su. Nema ih nigdje, žive zatvoreni. Ovdi je i sunce toplije. Nikada nisam požalija što sam se vratija - govori za Slobodnu Dalmaciju povratnik Ivica Babić, "dalmatinski kralj bazena", primivši nas u uredu svog poduzeća specijaliziranog za bazensku tehniku.

Priča o čovjeku koji je uoči aktualnog iseljavanja mladih iz Hrvatske, unatoč nesigurnim izgledima izabrao obrnuti put, pobudila je našu znatiželju i odvela nas do Dicma, gdje nas je dočekao nasmijan i neposredan četrdesetogodišnjak spreman da s nama podijeli svoju priču o ostanku i opstanku u Lijepoj našoj.

Iako je, kako doznajemo, rođen u Njemačkoj, uspomene na dio djetinjstva koji je proveo kod bake i djeda u Zagori odredile su njegov put. Nakon odsluženog vojnog roka iza sebe je, kaže, ostavio roditeljski dom i siguran posao u Njemačkoj, te kao dvadesettrogodišnjak sam kročio u nepoznato. Ispočetka mu, priznaje, nije bilo lako, no toplina kojom su ga prihvatili nekadašnji susjedi uskoro je nadjačala nesigurnost.

- Baka i dida su mi tada već bili pokojni, tako da kad sam doša ovdje nisam ima nikog svog. Bija san sam u njihovoj kući od dvista kvadrata - govori nam uz glasan smijeh.

- Ne mogu reći da nije bila pusta - uozbilji se pa nastavi.

- Ali susidi su me prigrlili pa sam tako pomalo steka prijatelje, a dalje je sve išlo lakše. Radija sam sve i svašta u to vrime, nema di se nisam okuša; od poslova u škveru preko vlastite autopraonice... No kada sam se zaposlija u struci, u jednoj tvrtki koja se bavila bazenima, sve se posložilo - prisjeća se naš sugovornik pa dodaje kako je sustave centralnog grijanja izučio u njemačkoj školi, gdje, objašnjava, na mjesec dana teorijske nastave idu tri mjeseca prakse pa se znanje lakše usvaja.

U poduzetničkim se vodama, kaže, prvi put okušao 2004. godine, kada se udružio s partnerom iz istog poduzeća, da bi se nakon šest godina uspješnog rada odvojili, zbog, kako objašnjava, različitih vizija daljnjeg razvoja. Ta se odluka, dodaje, pokazala pametnom, jer se u međuvremenu njegovo poduzeće prometnulo u najuspješnijeg oprematelja bazena u regiji.

- Krenili smo na vrime, u tome je stvar. Tada je sve to još bilo skupo pa je išlo sporo i nesigurno. Bilo je baš vrlo teško. Sićam se kada smo dobili naš prvi bazen. To je bilo ka da smo dobili na lutriji, nismo mogli virovati. A kada smo se odvojili bilo mi je još i teže. Mora sam se ispočetka dokazivati. No, uzeja sam neka zastupništva i krenija na veleprodaju, što me spasilo kada je priča s bazenima eksplodirala - priznaje naš sugovornik, dodavši kako je od osamostaljenja opremio više od 400 bazena, od kojih je najveći, očekivano, smjestio uz obiteljsku kuću, koju je u cijelosti i obnovio.

- Jeste li se ženili, imate li djece?

- Ja sam se ženija tri puta, zato to nećete pisati - smije se naš domaćin pa dodaje kako je uz to i ponosni otac petero djece, koja su cilo lito skakala po bazenu.

- Svaki vikend su kod mene, i skoro cilo lito. To se kupalo od jutra do mraka, sto puta smo imali i noćna kupanja. Zorom bi se jedva čekali probuditi da mogu ići na bazen. Vridija je svake kune.

- Pa zašto to ne bismo spomenuli, lijepo je imati toliko djece, a treba se i znati tri puta oženiti.

- Ma kako vi želite - odgovara bez zadrške.

- Pa jel ta zadnja sad prava?

- Je, je, je! - uzvraća Babić.

- Znate kako ja kažem, za ljubav je potribno dvoje, a nas smo se dvoje baš našli. Ono prije je prvo bilo mlado i ludo, a drugo nam, valjda, nije bilo suđeno.

- A valjda ste i previše radili, pa niste stigli u kući dati očekivani doprinos.

- Ma najbitnije je da smo mi svi u dobrim odnosima i da su sva dica cilo lito zajedno guštala - dodaje zadovoljno.

- Nego, kako su roditelji reagirali kada ste rekli da ostajete sami u Hrvatskoj - vraćam priču na početak. - Što oni kažu na sve ovo?

- A kako bi reagirali? - sliježe ramenima dižući obrve.

- Sićam se, kada sam bija pri kraju s vojskom nazva me otac i reka da su me zvali iz "Kissela". To je ta velika firma u kojoj sam odradija praksu - objašnjava pa nastavlja - Pa da pitaju kad se vraćam, da me čeka posa. A ja sam mu reka - Ja ti se ne vraćam.

- Bilo mu je čudno - dodaje.

- Ali reka mi je da ja sam najbolje znam i podrža me u tome. Ali, kad sam krenija sa svojom firmom rekli su "sine, uvik ćemo biti uz tebe i zafali li ti za dicu moš računat na nas, ali posa ti nećemo spašavati. To je tvoje". I ja to razumim i poštujem. Stali su iza mene kada sam se odlučija vratiti u Hrvatsku, mada nisu razumjeli zašto biram teži put i to mi je najvažnije. Ali ovi posao je samo moj i drago mi je da je tako. A danas su i oni ovdje. Vratili su se čim su zaradili penziju i živimo u istoj kući. Sad samo kažu; "Neka je sine, samo da je posla i zdravlja".

- A što ćete, ako vam dica danas, sutra kažu da idu živjeti u Njemačku?

- Neće - uozbilji se naglo pa nakon trenutka šutnje ozbiljno nastavlja.

- Ja ću dovoljno skupiti da neće nigdje morati ići trbuhom za kruhom. Ako Bog da, samo nek je zdravlja, ja ću im nešto ostaviti. Ako sam se ja nakon svega odlučija ostati ovdje... I da mi nije ovako dobro krenilo, ne bi se gore vraća, naša bi neku soluciju. To nije život. Mene je tukla depra. Gore si non stop u kući. Naši su izlazili samo subotom - kaže Ivica.

- Sićam se kad sam zva jednog prijatelja da se nađemo na piću jedne nedilje i javi mi se njegova mater pa kaže: "Ivica, sutra je radni dan i nema nikakvog izlaženja na piće". Nekako me to baš pogodilo...

- Je li to bio okidač?

- Mislim da mi je to bija jedan od najjačih okidača! Taj trenutak kada je ona to rekla. Onda sam ja sebi reka: "Ne, ne, ne može tako". Tako, da vam budem iskren, kad ja ovako čujem otiša je ovi, otiša je oni, samo sebi kažem: jadna ti majka di si ti otiša! To nije rješenje. Mnogi idu jer od nekoga nešto čuju, no po meni je to greška. Mislim da se ovdje stanje počelo malo normalizirati i država bi sada morala po tom pitanju nešto konkretno napraviti - smatra ovaj poslodavac, koji, kako doznajemo, koristeći raspoložive poticaje zapošljava desetero ljudi.

Za nepovoljnu klimu u domaćem poduzetničkom sektoru krivi nedostatak kulture među samim poslodavcima, koji, kako kaže, "često samo žele sve sebi staviti u džep", pa zaposlene drže na malim plaćama i ne poštuju njihov doprinos.

Kao jedinu pozitivnu stvar koju je pokupio od Nijemaca ističe upravo radnu kulturu i radne navike, kojima, kaže, može zahvaliti i na svom poslovnom uspjehu.

- Moje osobno mišljenje je da kad bi u Hrvatskoj vlasnici poduzeća više cijenili svoje kolege, situacija bi bila drukčija. Znam to po sebi. Ako nisi pošteno prihvaćen i motiviran, ne doprinosiš koliko bi mogao. Iskustvo mi je pokazalo da ljudi reagiraju onako kako se prema njima postaviš. Budi korektan ti i biti će korektni i drugi. Pa neće Nijemci uvik biti pametniji od nas - optimističan je Babić.

Komentiraj članak

Komentari