NOGOMET

Činjenica da 20 posto klubova mijenja trenera nakon 1. kola govori nam sve što trebamo znati o HNL-u

Nakon prekida suradnje RNK Splita i Sablića, otkaz je dobio i Panadić. Nogomet je, usprkos svim šokantnim golovima primljenim u sudačkim nadoknadama i loše dosuđenim zaleđima, puno više fer od života. Uz sve Henryjeve i Maradonine ruke, usprkos svim Sentürkovim i Thuramovim golovima, uvijek postoji šansa za novi početak. Život, koliko ih god zazivali, rijetko nudi novi čisti početak, s nule. Nogomet, htjeli to ili ne, tjera na nove startove; nove kvalifikacije, novo prvenstvo, nova generacija. Svako toliko, u pravilnim intervalima, gotovo svakoj nogometnoj ekipi dolazi nova šansa da isprave sve greške planiranim radom i strukturiranim razvojem.

p style="text-align: justify;">A neka minimalna ambicija bi trebala, zapravo morala (!), biti da budu bolji nego što su bili prošle godine. Svako toliko, u pravilnim intervalima, dolazi šansa za novi, čisti početak. I najbolje od svega, nogomet je toliko cool tip da taj početak najavi. Pa pobogu, nikome se nije dogodilo da ga iznenadi početak prvenstva. Dobro, nikome osim nekolicine HNL klubova. Jer kako drugačije objasniti da je čak 20 posto klubova promijenilo trenera nakon 90 minuta nogometa, piše Telegram.hr.

Kako nisu prije shvatili da nisu ljudi za taj posao?

Nakon što je prekinuta suradnja između RNK Splita i Gorana Sablića, otkaz je uručen i Andreju Panadiću. Otkaz ili sporazumni prekid suradnje, prihvaćena ponuđena ostavka, rastava ili razvod, semantika je sasvim nebitna, nazovite taj razlaz kako hoćete. Poanta ostaje ista: nakon odrađenih priprema, nakon koliko-toliko selektirane momčadi i valjda barem segmentarno uigranih taktičkih opcija, klub mijenja trenera. Zamislite, netko je odradio pripreme za sezonu i sada, nakon prvog od 36 kola, nakon 2.7% odrađenog posla, netko u klubu zaključi kako je vrijeme za promjenu.

I taj nepoznati netko je možda u pravu, možda ni Sablić ni Panadić nisu pravi ljudi za posao. Međutim, postavlja se jako logično pitanje, kako to nisu shvatili prije? Obojica su na toj poziciji dovoljno dugo da hijerarhijski više pozicionirani dužnosnici klubova procijene njihove realne limite. U tom trenutku i s tim saznanjem realna ograničenja spomenutih trenera i nisu bitan faktor u čitavoj priči. Slon u prostoriji je vizija klubova. Plan. Razvoj. Progres. Ma išta osim običnog, jadnog kotrljanja po inerciji.

Neodgovornost prema navijačima

Prekinuti sa ženom u ponedjeljak nakon subotnje svadbe znači da niste pretjerano ozbiljno shvatili ni ženu ni brak. Ući u sezonu i otpustiti trenera znači da vas jednostavno nije briga. Baš vas boli briga kako ćete odraditi taj svoj posao. Možda poput ovisnika računate na još jednu šansu koja će se sigurno otvoriti dogodine, ali u suštini nemate viziju, nemate plan, nemate ni ideju. Glavinjate bez veze, bez ikakve strukture i smjera razvoja. Izgubljenost i dezorijentiranost. Ono što bode u oči, barem mene, je potpuna neodgovornost prema navijačima.

I RNK Split i Istra 1961 su klubovi u privatnom vlasništvu i nemaju onu vrstu odgovornosti prema navijačima kao što to ima Hajduk. Ili bi barem trebao imati Dinamo. Međutim, i Split i Istra svoje novce zarađuju od navijača. Preko navijača, kako god želite. Navijači su konzumenti kojima oni prodaju svoj brend. Kojeg očito ne znaju voditi. Još gore, ne samo da nemaju znanje i da diletantski shvaćaju svoj posao, riječ je o ljudima koji svoj posao rade bez ikakve strasti.

Ne vide smisao u onome što rade

Lutke od krvi bez trunke ideje kako ih opisuje Azra. A u naslovu pjesme ih imenuje i precizno karakterizira. Ljudi koji očito ne vide smisao u onome što rade. Osobe koje recikliraju sami sebe, kradu Bogu dane i čekaju da sezona završi. U njihovom besmislu i bezidejnosti ne postoji niti ona osnovna ambicija da budu bolji nego što su bili jučer. Jedini smisao postojanja je da dočekaju iduću sezonu, napredak i vizija su sporedni. Kotrljanje po inerciji, zapravo najbolji opis čitave lige.

Kako onda očekivati da neko nekad zaključi kako jedva čeka HNL? Pa da to čujete od prijatelja, zasigurno bi se zabrinuli nad njegovim zdravljem. Ili mu niste toliko dobar prijatelj. O tome koliko se u HNL-u igra kritično loš nogomet već smo detaljno pisali. Broj golova je u konstantnom padu, u prošloj sezonu bijednih 410 ili 2,27 po utakmici što je jedan od najlošijih prosjeka u Europi.

Teško je više vjerovati u slučajnosti i greške

Prošlu sezonu prosjek gledatelja bio je 2450, a znamo da se velikodušno precijeni broj u zapisniku. Za usporedbu, najmanji broj gledatelja po utakmici bio je 2002. kada je prosjek bio 2391 gledatelj. Ali da shvatimo kontekst, tada smo gledali ligu od 16 klubova u kojoj su igrali, bez ikakve uvrede, patuljci poput TŠK Topalovca i Pomorca iz Kostrene sa zanemarivim navijačkim bazama. Dakle, protekla sezona je izazvala daleko najmanje zanimanja kad podatke stavimo u pravi kut gledanja. Pričati o sucima dok je bivši šef sudačke organizacije u zatvoru zaista nema smisla. Sudski je dokazano da je u HNL-u bilo radnji koje je eufemizam nazivati nečasnima.

Utakmice su prodavane, suci potkupljivani, Djedović i Širić će postati glavni likovi nekog budućeg igranog filma. Ipak, svi suci i dalje sude, nikakve interne istrage nisu provedene, krajnji egzekutori akcije „Božićnice za fer suđenje“ nisu i dalje poznati. Zar je teško onda razumjeti trenera Toplaka koji radi show poslije utakmice jer misli da je namjerno pokraden. Najgore od svega, razumijem čovjeka jer teško je više vjerovati u slučajnosti i greške. Presumpcija nevinosti zamijenjena je presumpcijom krađe i to govori dovoljno. Pričati o Savezu, Ministarstvu i institucijama dok odbijaju poštivati zakon još manje ima smisla. Kome je jasno odavno je shvatio, kome nije i neće postati.

Deset atrakcija u cirkusu zvanom HNL

U Dinamu je stanje solidno. Brdo mladih talenata i skupih legionara, 11 povezanih naslova i 12 u najavi, posložena omladinska škola i logistička potpora. Naravno, Savjetnik pod optužbama za krađu vlastitog kluba i države, UEFA s mačem sankcija zbog kršenja fair playa. Sitnice. Pokraden klub, zatvor za čelnike i moguća suspenzija iz europskih natjecanja, bez prave navijačke emocije. Kad je to solidno, zamislite kakvo je stanje u drugim klubovima. Hajduk luta. Zapravo, situacija dijametralno suprotna u odnosu na Dinamo. Ispravno postavljeni prioriteti u poslovanju i navijačkoj demokraciji i uključivanju.

Loša omladinska škola, logistika i infrastruktura nedostojna imena kluba. Ljudi se mijenjaju, ideja ostaje, što je vrlo utješno. Ali u svijetu lišenom emocija, to i dalje nije garancija boljeg sutra. Rijeka je skresala budžet, neće biti bolja nego prošle godine i ni Kek sam ne pomišlja da ponovo najavi juriš na titulu. A prodajom Močinića doveli su se u situaciju da u seniorskoj momčadi nemaju nijednog igrača koji je ponikao u – Rijeci. Rijeka bez Riječanina. Svašta. Osijek je našao svog mađarskog Abramoviča. Zbog toga će biti bolji nego lani.

HNS se Lokomotivom ruga razumu i ostalim momčadima

Doduše jednako se smatralo i za Istru. Istu onu Istru koja otpušta trenera nakon jednog kola. Split i otpušta trenere i ne plaća igrače, a Inter i Slaven su višestruko slabiji nego prošle godine. Cibalija je bila u opasnosti da ne dobije licencu za 1. HNL, jednostavno nisu imali zatvoreni niti onaj lažni okvir financijske konstrukcije. Od svih klubova u nezavidnoj novčanoj situaciji, oni su u najgoroj. Ostaje Lokomotiva, koja je isto promijenila trenera, čak prije početka sezone. Doduše, radi se o specijalnom slučaju koji uključuje zdravstvene probleme i takvom slučaju prekida suradnje nije mjesto među ovim redovima.

Jednako kao što Lokomotivi nije mjesto u prvoj ligi. Nema veze što zapravo jedini imaju nešto nalik igri, viziji i konstantnom razvoju mladih talenata, koji nisu ona top klasa. Međutim, groteskna priroda njihovog postojanja među prvoligašima kojom se HNS ruga zdravom razumu i svim ostalim momčadima. Dobro, gotovo svim. I onda, kako se veseliti domaćem nogometu? Ispada da su smjene Sablića i Panadića zbilja najmanji problem. Umjesto njih će se naći dvojica kolega koji će prihvatiti posao.

Indikator trulosti u hrvatskom nogometu

Može se postaviti pitanje samopoštovanja, ali možda misle da mogu bolje, možda da će prema njima uprave bit drugačije, a možda ih jednostavno nije briga. Jednostavno, kao što te iste prvoligaše nije bila briga kad su sami rasformirali svoju udrugu. Dakle, dragovoljno i pri punoj pameti su se odrekli prava da sami upravljaju svojom ligom. Svašta mi onda od njih i očekujemo. Međutim, nogomet je fer. Svake godine, tamo negdje u pola ljeta, pruži novu šansu. Čak i onima koji tu šansu ne zaslužuju. Onima koji je sigurno neće iskoristiti jer ih nije briga.

Bitno je dočekati novu sezonu. Šteta, možda bi najbolje bilo na neko vrijeme ugasiti svijetlo. Čisto da novi početak, nekad daleko u budućnosti, bude stvarno od nule. One apsolutne nule, jer ovo stanje je neizdrživo. Sablić, Panadić i Lokosi su samo manekeni. Indikator trulosti koja ne brine nikoga, posebno ne one koji bi se trebali zabrinuti. A oni su ionako dokazali da su u lutke od krvi bez trunke ideje. Njima ne pomaže ni to što je nogomet više fer nego što je život.

 

Komentiraj članak

Komentari