Kolumne

BORIS SOKAL: Miris žene

Gornji naslov se pretežno odnosi na tekst koji će uslijediti. On je zapravo 'posuđen' iz istoimenog filma s popularnim Al Pachinom u glavnoj ulozi. U jednoj filmskoj sceni slavni glumac i jedna mlada zgodna dama majstorski plešu čuveni argentinski tango. Obraz uz obraz, a noge im se brzo i savršeno isprepleću. Poslije ovog neuobičajenog uvoda, trebalo bi se prvo prisjetiti jedne moje davne kolumne pod naslovom 'Osjetila'. Sadržaj tadašnjeg teksta je doduše imao drugu poruku, ali pojedine dijelove treba danas nadopuniti. Naime, u prošlom broju tek je spomenut osjet njuha koji registrira raznovrsne mirise. Tom prilikom je također spomenut i pas te njegov vrhunski njuh. Pri tom je učinjen značajan propust. Pas nema samo nekoliko stotina, već nekoliko tisuća puta osjetljiviji njuh od čovjeka. Pas živi, osjeća, ljubi i mrzi samo pomoću svog njuha. Posljedica je to njegove 'njušne sluznice' i veličine centra za njuh u velikom mozgu. Kada bi mu se prerezali njušni živci što vode 'impulse' u mozak, on bi usprkos svojim lijepim i pametnim očima izgubio sve pasje vrline.

/Piše: dr. Boris Sokal/

Toliko o ovim bitnim karakteristikama čovjekovih vjernih pratitelja. U kontekstu napisanog, može se postaviti jednostavno pitanje: koliko je značajno osjetilo njuha i osjet mirisa za današnjeg čovjeka? Koliko on utječe kod odabira partnera ili partnerice? Mladi ljudi (momci i djevojke), veoma vole izjavljivati: Dogodila mi se 'kemija'. Pri tom obično misle na uzajamno dopadanje, sklonost i simpatiju ili zaljubljenost u suprotni spol. Izraz 'kemija' nije baš slučajno izabran. Jer, kemijski procesi uistinu dovode do potpunih  promjena svake tvari (i žive i mrtve).

Je su li u 'kemiji' među partnerima bitni i značajni pogledi, fizički izgled, govor, glas, kretnje, miris... ili sve to skupa, ostaje dakako, nepoznanica. Često, nakon događanja 'kemije' (zaljubljenosti), dogodi se i brak. Ali to nije uvijek pravilo. Može brak prethoditi 'kemiji', koja se onda naknadno razvije. Zapravo kemija je 'ono nešto'. U biti to je ipak zaljubljenost. Jer zaljubljeni se odmah prepoznaju: Nemaju apetita, a 'duša im nije kod kuće'. Zaljubljenost, kao što je poznato, nije isto što i ljubav. Ljubav je i širi pojam: Npr. ljubav prema djeci, unucima, roditeljima, domovini, Bogu, precima, etc. No, kada se kaže 'ljubav', najčešće se misli na duševni odnos muškarca i žene. To je snažna privrženost među osobama različitog spola. Ili općenito: Ona je duševno stanje kada se netko ili nešto ljubi. Bez obzira na objekt ljubav, za nju uvijek treba dvoje. Izjava kako je 'ljubav slijepa' - je točna. Točna, ne samo zbog toga što joj brak otvori oči, već i kada se 'ohladi' sve mane joj dođu na vidjelo.

Slika u članku

Ljubav je začin svemu, ona je 'slatka gorčina'. Mnogi znaju i ovo izjavljivati: 'Što je više ljubavi, to je manje riječi'. Ima dakle, bezbroj definicija i bezbroj interpretacija pojma ljubavi. Kada su bosanskog bega (iz turskog 'vakta') pitali što je ljubav, on je odgovorio: To ti je bolan fukara izmislila da dođe do onog što se plaća. Vrlo romantično? Inače, beg je imao nekoliko zakonskih žena, 'a raja' je radila. Bez obzira na izreke, definicije i sl., ljubav također ostaje gotovo uvijek neobjašnjiva tajna. Za ljubav ne postoje ni godine. Može se uvijek dogoditi.

Jedan moj znanac, prof. filozofije, znao bi govoriti: 'U ljubavi nije potrebna ni fizička ljepota. Jer tko se zaljubi u sovu, nije mu potrebna rajska ptica'. A onda bi dodao: Žene koje su manje lijepe, puno su češće vjernije, umiljatije, pa i inteligentnije.

No, i ovo je sa sigurnošću dokazano: Ljubav se rađa u očima, ali također živi i umire u očima. Ova teza ima i medicinsko (anatomsko) objašnjenje. Jer, oči su u suštini nastavak ili 'izdanak' mozga. Zato  se psihička ili duševna doživljavanja odražavaju u njima. 'Oči su prozor duše'.

I konačno: O značenju očiju, pogleda, dovoljno je rečeno. Ali što je s mirisima partnera? Mogu li oni uzrokovati 'kemiju'? Mogu li pokrenuti ljubavni proces? Ili je ljubav 'iznad', pa makar partner i smrdio? U ljubavnom odnosu muškarca i žene miris je ipak neopravdano zapostavljen.

Kod izumrlih indijanskih skupina u području Anda, gdje je vladala vrlo razvijena civilizacija Inka, nevjesta se nije birala gledanjem. Ovaj običaj je također zadržan i danas u nekim afričkim i azijskim plemenima. Kako? Tako, što bi se djevojke okupale, a onda se umotale u nešto deblja platna. Nakon toga bi stajale nekoliko sati na suncu. Tada na scenu stupa kvalificirano 'povjerenstvo'. Ono bi 'njušilo' još uvijek vlažne tkanine.

Za nevjeste su odabrane one djevojke čija je roba najljepše mirisala. Iako ljudski njuh nije ni danas slabio, on nije savršen. No, iskusni liječnik je u stanju 'namirisati' bolest i u bukvalnom smislu. Jetreni bolesnik širi miris na humus (zemlju), bubrežni na amonijak, a šećeraš na aceton. Postojao je u prošlosti jedan liječnik fantastičnog njuha. Kroz odškrinuta vrata bolesničke sobe proturio bi nos i samo rekao: 'Neka spava. To je šarlah'. A što je sa ljudskim znojem? To je pomalo slankasta tekućina, proizvod znojnih žlijezda. Na ljudskom čelu je bez mirisa. No, u preponama i pazušnim jamama počesto, zaudara. Zaudaraju i stopala, tj. bječve, ako se ne peru svaki dan. Razlog je prvenstveno u stvaranju ogromne količine bakterija, tj. lošoj higijeni. No, čujem, kako neke žene obožavaju muški znoj. Jer u njemu, navodno, 'nanjuše' muške hormone što ih na 'poseban' način razdražuje. Kada se neka osoba najede češnjaka (npr. ja, ali rijetko, samo u vrijeme epidemija gripe), onda većina mojih suradnika, (čak i onih prehlađenih) glasno protestira: Pa doktore, koliko ste se to nažderali češnjaka?

Istina, on tek sutradan postaje (neugodan) vonj i kao takav se isparava kroz kožu i izdiše kroz plućne alveole. Interesantno, postoji i mnoštvo književnih djela u čijim tekstovima su pisci skoro pretjerano okupirani različitim mirisima. Turgenjev, Boudelir, pa Zola. Zola je i u stvarnom životu bio ekspert za mirise. Zbog toga je bio i predmet znanstvenih ispitivanja. U životu je poznato šest vrsta mirisa: Cvjetni, voćni, mirodijski (cimet, vanilija i sl), pa nagorjeli (kava,duhan i sl.), eterični (alkohol, kloroform, benzin itd), i tzv. truli miris: Pokvarena jaja, strvine, fekalije ili izmet.

U starom vijeku, ljudi su se pozdravljali 'njušenjem'. Njima je rukovanje i ljubljenje kao akt, bilo nepoznato. Kod  Malajaca je taj običaj i danas u većine stanovništva, zadržan. Oni se pozdravljaju nosovima. Nema ljubljenja, nema rukovanja. Njuše se, kao npr., konji. Pri tom kažu: Mirišem te! Jednostavno ne žele ljubljenje ili izmjenu pljuvačke, kao da znaju, kako je u njoj milijarde bakterija. To navodno čine i u nekim kineskim oblastima. Roditelji prijete djeci: Poljubiti ću te ako ne budeš dobar, onako, kao što to čine Europejci. I stari Heleni koristili su mirise, (prirodne).

Slika u članku

A danas? Danas živimo u svijetu mode, show biznisa, ali i svijetu parfema. Veliki majstori u proizvodnji parfema su ipak Francuzi. Prije nekoliko godina imali smo priliku posjetiti i obići neke francuske tvornice parfema. Tada smo se upoznali samo sa djelom ove rentabilne proizvodnje. Vidjeli smo velika skladišta sa lavandom, ružinim laticama i drugim aromatskim biljem. Vidjeli smo postrojenja, kotlove, (slične onim kao u nas, u Dolima, prije Domovinskog rata) pa, kemijske laboratorije s bezbroj epruveta, etc. Međutim nismo vidjeli zaposlenike, koje zovu 'dugi nos', ili 'prvi', 'drugi' i 'treči' nos. To su osobe  sa savršeno odnjegovanim njuhom, koje mogu razlikovati najfinije nijanse nekog parfema. Bez njih nema konačne proizvodnje mirisa, a onda ni pakiranja ni distribuiranja parfema, diljem svijeta. Usput smo pitali vodiča, koji je najjači prirodni miris? 'Mošus', odgovori. A mošus je vrsta azijskom malog jelena, koji na trbuhu, blizu muda, ima lojnu žlijezdu.

Upravo, iz tog loja dobiva se prekrasan parfem. Francuska carica Josephine (1763-1814) obožavala je miris mošusa. U dvorcu Malmaisa, gdje je živjela, još se osjeća miris mošusa. I višestrukim pranjem tkanine, on se ne može 'izgubiti'. Na finimentu: Nije čeljade izgubio osjetilo njuha. On izvrsno osjeća razne mirise. Osjeća i 'ispusne plinove', posebno tuđe, što mu naravno nije ni ugodno ni po volji. No, šalu na stranu, čovjek uživa u mirisu kave, vina, parfimiranih sapuna, skupih parfema i dezodoransa, jede mirisni ananas, jabuku, slatkiše, etc. Pokrio je zemlju kulturom cvijeća i svog bližnjeg, kao izraz naklonosti, trata cvijećem. On nije samo gurman jezika i nepca, već i nosa. Diskretni miris žene, koja na svoje čisto tijelo stavi par kapi skupog parfema, budi u njemu davno zaboravljene emocije. Sve dok dišemo, ne možemo izbjeći miris. Miris je uvjerljiviji od riječi i izgleda. I on, kao i vid, sudjeluje u pripremanju partnera za buduću 'kemiju.' /Piše: dr. Boris Sokal/

Komentiraj članak

Komentari