POVJESNIČARKA UMJETNOSTI

ANITA RUSO: Kad ljudi postanu važniji od profita naša će kultura cvasti kao za vrijeme renesansnog Dubrovnika

Kako se zapravo izgled Dubrovnika mijenjao kroz povijest? Kako se iskustvo stranih arhitekata uklapalo u viziju naručitelja i arhitektonsku tradiciju Dubrovnika nakon velikog potresa 1667. godine? Kako i odakle danas čitamo o arhitekturi poslijepotresnog Dubrovnika? Na sva ova pitanja odgovore je pokušala dati povjesničarka umjetnosti Anita Ruso u svom doktorskom radu Arhitekti u službi Dubrovačke Republike od 1667. do 1808. U razgovoru za Portal Oko Anita Ruso više je kazala o samim motivima koji su je potaknuli na izučavanje dubrovačke arhitekture, otkrivši pri tom kako ju je ona u potpunosti zaokupirala i odvela u tajnoviti svijet graditelja Grada.

Anita Ruso na zagrebačkom sveučilištu 2006. godine upisala je dvopredmetni studij Povijesti umjetnosti i Francuskog jezika i književnosti, a od 2011. godine, nakon Erasmus razmjene studenata, počinje pohađati doktorski studij povijesti umjetnosti pri Ecole Pratique des Hautes Etudes na pariškoj Sorbonni. Riječ je o doktorskoj školi na kojoj su predavali uvaženi istraživači poput Fernanda Braudela, Claudea Lévi-Straussa, Ferdinanda de Saussurea i brojnih drugih. Istovremeno je bila upisana i na Zagrebačko sveučilište s kojim je potpisala ugovor o dvojnom doktoratu. Takozvani cotutelle koji omogućava doktorandima da nakon obrane doktorskog rada dobiju diplomu oba sveučilišta na koja su upisani.

Stjecajem okolnosti, sreće i truda tako se zaputila u svjetsku prijestolnicu kulturu Pariz. No, prisjećajući se svojih studentskih dana kroz razgovor lako je zaključiti kako je Anita Ruso bila izrazito aktivna studentica. Stipendistica je Erasmus programa za razmjenu studenata i Francuske ambasade u Hrvatskoj, uz sve to dobitnica i istraživačkih potpora: MOBIdoc potpore za doktorande na dvojnim doktoratima te potpore Francuske škole u Rimu koja joj je omogućila tromjesečni boravak u vječnom gradu.

KAKO SE DUBROVNIK 'PRODAO' PARIZU?

Dug je put iza nje, no za početak, otkud u Parizu i zašto baš o Dubrovniku u Parizu? Ona tu ne vidi ništa neobično. I zapravo, u pravu je jer mali Dubrovnik u kontekstu arhitekture i općenito kulture može biti sve, ali samo ne nevažan.

- Često me ljudi pitaju kako to da se Dubrovnik „prodao“ Parizu. Svima kažem da to nije ništa neobično, pa još ga je Fernand Braudel učinio neizbježnim u svom slavnom djelu Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II. Dubrovnik je jako egzotičan i privlačan svima koji proučavaju bilo kakav povijesno kulturni i umjetnički kontekst Sredozemlja. Osim toga potrebno je pronaći mentora koji je zainteresiran za temu. Svoj rad izradila sam pod mentorstvom profesorice Sabine Frommel i Jasenke Gudelj s Filozofskog fakulteta u Zagrebu –  kazala je Anita Ruso dok s velikom predanošću priča o temi svog doktorskog rada.

Nedavno je u Narodnoj knjižnici održala Dubrovčanima predavanje pod nazivom „Graditelji Grada i čitanje dubrovačke arhitekture 17. i 18. stoljeća“. Naime, riječ je o jednoj temi unutar samog doktorata koju je posebno željela približiti građanima jer je smatrala kako je ponekad potrebno ukazati na stvari koje se iz naše današnje perspektive čine razumljivima, ali zapravo iza njih stoji cijeli jedan kompleksan sustav promišljanja i odlučivanja.

- Ljeti sam dosta vremena provodila u Znanstvenoj knjižnici pa sam zaintrigirala djelatnice koje su se zainteresirale za moje istraživanje i ponudile mi ovu lijepu suradnju unutar Mjeseca hrvatske knjige. Cilj mi je bio objasniti kako su u porušenom Dubrovniku nakon 1667. djelovali strani arhitekti koji su svoje vizije i svoju naobrazbu često morali prilagođavati željama naručitelja, odnosno dubrovačkog Senata. Između njih odvijao se jedan proces prevođenja na koji često ne ukazujemo kao na nešto bitno – pojasnila je Anita Ruso koja je zapravo iščitavanjem arhivskih dokumenata iz razdoblja nakon velikog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1667. godine uplivala u jedan poseban svijet koji je opčinio.

ARHITEKTURA - ORGANIZAM KOJI DIŠE

- Uvijek kada gledamo arhitekturu oko sebe imamo dojam da je to što gledamo uobičajeno, da je tu samo po sebi, ali nismo ni svjesni da iza toga stoji jedan dugotrajan i često mukotrpan proces građenja te da njegov konačni produk nije sam po sebi razumljiv. Kada čovjek uđe u takvo izučavanje mora proći kroz socijalni, ekonomski, kulturološki kontekst da bi na kraju mogao tumačiti arhitektonske oblike i stilske vokabulare  – kazala je Ruso pojasnivši kako "moramo biti svjesni da ono što danas vidimo u Dubrovniku nije posve identično onome što je bilo izgrađeno u razdoblju nakon potresa".

Prema njenim riječima dogodili su se potresi, požari, austrijska okupacija nakon pada Republike, Domovinski rat, a danas ogroman broj ljudi prolazi svakodnevno Stradunom uzimajući ga zdravo za gotovo. 

O DUBROVNIKU NEKAD I DANAS

Na vječnu usporedbu Dubrovnika nekad i danas Anita odgovara kako nema sumnje da je za vrijeme Dubrovačke Republike postojala cjelovita strategija planiranja i izgradnje koja se na neki način prilagođavala spomenutim prirodnim katastrofama. Ona je do navedene spoznaje došla čitajući diplomatska pisma koja otkrivaju kako je uopće funkcionirala arhitektonska služba u okviru javne uprave Dubrovačke Republike.

- Konkretna strategija izgradnje grada nije zabilježena u obliku nekog dokumenta. Da bismo barem djelomično doprli do vizija dubrovačke vlade po pitanju velikih javnih narudžbi reprezentativne i sakralne arhitekture potrebno je puno toga pročitati kako bi se iskristalizirao modus operandi koji koristi Senat u procesu zapošljavanja arhitekata. Kada uspoređujem ondašnji način funkcioniranja dubrovačke vlasti, ne mogu se oteti dojmu koji mi kaže da su kod starih Dubrovčana mnoge stvari bile puno sustavnije i promišljenije od današnjih. Ono što nas trenutno okružuje u kulturnoj domeni je niz ishitrenih reakcija popraćenih odlukama koje nisu prioritetne i koje kao takve odaju da ne postoji jedno strateški oblikovano ponašanje u području kulturnih politika – pojašnjava mlada povjesničarka umjetnosti.

KULTURU TREBA VRATITI MLADIMA

Za nju, reći će, Pariz je inspirativan.

- Grad je poseban za nekoga tko se bavi umjetnošću i tko je ljubitelj ljepote... Studentski život je izrazito sadržajan u smislu posjećivanja mnogobrojnih izložba, odlasci u kino i kazalište su nezaboravni, a posebno bogatstvo su svakodnevna upoznavanja ljudi koji dolaze iz cijelog svijeta.

Masovni turizam Dubrovnika i Pariza, naveo je povjesničarku umjetnosti Anitu Ruso na često promišljanje o tom fenomenu.

- Turizam treba koristiti i za duhovno obogaćivanje svakog pojedinca ovog Grada koje će onda pridonositi općem dobru, a ne samo za punjenje gradskog proračuna. U trci za profitom zaboravljamo da je zdravo jedino ono društvo koje se sastoji od zdravih pojedinaca, a ti pojedinci onda su slika društva čija se veličina može reflektirati upravo kroz sjajne individue. Smatram da kultura nije alat promjene, jedan od kotačića mehanizma; ona je okružje, prebivalište u kojemu se tek može odvijati sve ono za što se zalažemo. Kultura tako nije ni uzrok ni svrha našeg djelovanja, nego preduvjet za njega. Kada ljudi postanu važniji od projekata i profita naša će kultura cvasti baš kao što je cvala u renesansnom Dubrovniku - odlučno je  komentirala te posebno izdvojila  Dom Marina Držića koji prema njenom mišljenju djeluje baš po navedenom postulatu.

- Ova ustanova ulaže u rad s mladim umjetnicima, kustosima i likovnim kritičarima ne zanemarujući pritom stvaralaštvo starijih generacija, obrazuje one najmlađe kroz likovne radionice i posvećuje puno pažnje publici koja dobiva kvalitetne likovne i znanstvene sadržaje kao i jednu toplu i ljudsku komunikaciju koja čovjeka podsjeća koliko je neizmjerno važan u kulturnom životu grada - kazala je Anita.

Lako je Ruso skrenula s pitanja turizma na kulturu, što je zapravo logično, i u Dubrovniku, opet kao i u Parizu, isprepleteno. Ruso objašnjava kako joj se čini da se u Dubrovniku sustavno izbjegava približiti veći broj ljudi kulturnim sadržajima pa naglašava kako „Dubrovačke ljetne igre ostavljaju dojam da baš svi pohode baš sve kulturne sadržaje“, no međutim, dodaje ona, „Igre traju mjesec i pol dana“.

Kao članica Svjetskog saveza mladih Hrvatska imala je priliku provoditi istraživanja o mladima i kulturi koja su pokazala da mladi sve više izostaju s kulturnih sadržaja.

- Mislim da je to jako problematično jer mladi ne shvaćaju formativnu ni vrijednosnu ulogu kulture na svom putu prema izvrsnosti. Dok nekim drugim gradovima u Hrvatskoj nedostaje muzeja i općenito prostora za provođenje kulturnih sadržaja Dubrovnik nema takvih problema. Dapače imamo prostore poput sjajnih Lazareta s kojima još uvijek nismo sigurni što bismo napravili - pojasnila je.

Međutim, dodaje kako se Dubrovački muzeji i galerije ne mogu se podičiti suradnjama sa stranim kulturnim ustanovama, što je prema njenom mišljenju velika šteta jer malo koja bi svjetska kulturna ustanova odbila suradnju s Dubrovnikom.

- Ako nam dolaze Ratovi zvijezda i Igre prijestolja zašto nam ne bi došli neki likovni klasici iz Beča, Rima i Pariza, na koncu zašto nam ne bi došli danas živući umjetnici iz New Yorka ili Londona. Pitanje je volje, ali i predanog rada. Međutim dok te institucije ovise isključivo i jedino o javnim sredstva i dok se ne donesu zakoni o npr. sponzorstvima u kulturi nije uopće niti primjereno pričati o promjenama o kojima ovdje naglas sanjam - navela je Anita.

ŽELJA - VRATITI SE U DUBROVNIK?

Ruso, čini se, ima viziju o promjenama koje bi se trebale dogoditi u kulturnoj domeni u Gradu. Doći će dan kad će trebati odlučiti - Pariz, Dubrovnik ili pak neka treća kulturna Meka...

- Što sam starija draže mi je vraćati se doma u Čilipe i svakodnevno raditi u Dubrovniku koji me još od srednjoškolskih dana na poseban način vezao uz sebe i bespovratno obilježio svojom ljepotom. I da, imam želju raditi u kulturi i obrazovanju i sve to nekako uklopiti u međunarodne odnose. Želim biti dio promjene na bolje. Dugoročno gledano, nije mi mrska pomisao vratiti se u Dubrovnik i ovdje se privatno i profesionalno razvijati. Evo na primjer, naše Dubrovačko sveučilište ima jako puno potencijala za zapošljavanje mladih istraživača i predavača. Uvijek kažem da ono može biti 'mali Oxford' jer zapravo tko ima pokraj sebe jedno takvo bogatstvo povijesti, kulture, arhitekture...

- Promicanje univerzalnih ljudskih vrijednosti uz vraćanje kulture kao formativne i vrijednosne stavke u naš edukacijski sustav za sada su moji daleki ciljevi na čijem ostvarivanju kroz različite angažmane svakodnevno radim. Smatram da bi se svi kulturnjaci, od umjetnika do svih onih koji se bave humanističkim ali i društvenim temama trebali puno više angažirati u radu za opće dobro našeg društva - zaključila je za Portal Oko povjesničarka umjetnosti Anita Ruso, Konavoka s trenutno zagrebačkom adresom kojoj je Grad prije svega ishodišna točka putovanja kojemu je povratak možda ipak svrha.

Komentiraj članak

Komentari