Veliki uspjeh

Amsterdamski dnevnik dubrovačkog maratonca: Za Maria Obuljena trčanje je čisti užitak /FOTO/

Retroaktivno, pod emocijama i nekoliko dana nakon istrčanog maratona u Amsterdamu Dubrovčanin Mario Obuljen za PortalOko napisao je dnevnik kako bi podijelio svoje iskustvo same odluke i procesa cijelog put od pripreme pa do istrčanog maratona. Naravno, Mariova avantura ne prestaje s Amsterdamom, on već smišlja nove rute za osvojiti.

Bio je to travanj mjesec kada sam pošao do prijatelja Jakše Diklića, današnjeg trenera, a sve što se događalo bilo je  spontano baš kako se u životu događaju predivne stvari - neplanski i opušteno.

Sjedili smo i pričali općenito o trčanju, triatlonu te o planovima, gdje će tko trčati iduću trku na što mi je on predložio da trčim u Ljubljani, no kako sam već pretrčao Ljubljanski maraton  nije mi bio toliko izazov. Odluka je pala da ovaj put to bude maraton u Amsterdamu.

Odmah smo razradili plan pripreme od šest mjeseci, a test mi je bila utrka Dubrovnik Run lige od šest kilometara što je bio pokazatelj podataka kako složiti program treninga prilagođen mojim sposobnostima.

Tu noć sam požurio na internet ispuniti prijavu za Amsterdamski maraton, a strahovao sam da već nisu popunjena sva mjesta. Na svu sreću ispunio sam prijavu, dobio mail potvrde natrag te sam uistinu skočio od sreće i nastavio pregledavati videa na internetu da vidim kako izgleda staza i ostala organizacija.

Nakon uspiješne prijave i proučene staze preostalo je da pronađem smiještaj i da izorganiziram put te uzmem kartu.

TRČANJE: POTPUNI SKLAD TIJELA, DUHA I UMA

Poučen dosadašnjim iskustvom koliko su pripreme zahtjevne, a da bi uspijeli uistinu moramo živjeti tim stilom života koji sačinjavaju discipliniranost i kontinuirani rad na treninzima. Nije samo trening važan već je potrebno imati zdravu prehranu i što je najvažnije pravilno spavanje od otprilike 8 do 9 sati. Spavanje je jako važno kako bi se organizam i mišići oporavili od treninga i kako bi idući dan bio spreman za novi trening.

Bio sam svjestan kako nema više izlazaka do jutarnjih sati ili čitanje knjige vikendom do kasno u noć, no to za mene nije nikakvo odricanje jer radim ono što volim, ono u čemu uživam. Jednostavno kada čovjek krene s trčanjem ne može prestati jer se taj osjećaj uvuče u krv. Osjećaj dok se trči je predivan: sloboda, sreća, zdravlje, uživanje u svakom pokretu, svakom pretrčanom kilometru...

Trčanjem definitivno postižemo unutarnji sklad tijela, duha i uma. Naravno, ono  je popraćeno predivnim druženjima i upoznavanjima različitih ljudi i kultura što utječe na čovjeka da se razvije u bolju osobu.

Uz sva ta uživanja u trčanju i druženju zna biti jako teškh i zahtjevnih treninga. Upravo kod takvih je najveće zadovoljstvo kada ga se odradi po isplaniranom jer se vidi upornost i dolazi do napretka.

Nakon pronalaska jeftine karte od Zagreba do Amsterdama na red je došao i pronalazak smještaja. Tu se se stvari malo zakomplicirale jer je trebalo pronaći smještaj koji nije skup, a najvažnija je bila blizina starta jer time se čuva energija i snaga za maraton. Ostalo mi je još da se fokusiram na treninge i sve ono što pripreme sadržavaju.

NAPORAN TRENING ZA VELIKI NAPREDAK

Mnogi me znaju pitati gdje trčim. Odgovor je uglavnom svugdje, jer je pravilo za trku kakvu se spremaš na takvoj podlozi se i pripremaš. Znači pošto je maraton cestovna trka onda sam 90 % treninga odradio na cesti.

U prvoj fazi sam trčao kroz Gruž put Osana pa oko Babinog kuka, zapravo cijeli poluotok Lapad sam pretrčao. Nakon toga slijedili su treninzi po Rijeci dubrovačkoj, put Osojnika te na atletskoj stazi A.K. Dubrovnik. Znao sam poći i na Pelješac tražeći hlad ispod borove šume uz povjetarac mora, zatim u Konavoskom polju, a posebno bih izdvojio trčanje Zagrebom po nasipu s olimpijskom maratonkom prijateljicom Lisom Nemec.

Tada su u Dubrovniku bile nesnosne vrućine od 39 stupnjeva što je dodatno otežavalo treniranje i oporavak, ali napredak je išao dobrim smjerom.

U sklopu priprema za maraton pretrčao sam Dubrovački polumaraton, Karnten Lauft polumaraton u Klagenfurtu i Sarajevski polumaraton što je bila dodatna motivacija.

Nakon toga slijedilo je spuštanje intenziteta treninga kako bi se tijelo opustilo za nadolazeći napor.

Napokon je došao i taj dan da nakon pola godine priprema spakiram stvari i uputim se u novi izazov. Na letu za Amsterdam čitao sam knjigu kako bih razbistrio misli i ostao smiren.

USHIĆENJE I PREDIVAN PRIZOR U AMSTERDAMU

Ovo je bio četrdeseti put da se ogranizira maraton u Amsterdamu što mi je opravdano ulijevalo neku dozu straha. Sudjelovalo je oko 40 000 trkača iz cijelog svijeta, a kažu za Amsterdamski maraton da je jedan od najpopularnijih u Europi koji je prvi put  organiziran 3. svibnja 1975. godine. Počinje se trčati na Olimpijskom stadionu  izgrađenom 1928. godine, zatim se izađe na široke ulice po centru i izvan, a završava se na stadionu.

Po dolasku u Amsterdam sam pronašao smještaj te odmah pošao na Olimpijski stadio vidjeti rutu i pokupiti broj za trčanje.

Centar je bio pun ljudi, ali kako sam se približavao stadionu čula sve sve glasnija muzika, a široke ulice su prepravile mora ljudi raspoloženih i nasmijanih što je usitinu bio predivan prizor. U toj masi stranaca jednostavno se nisam mogao izgubiti jer svi smo išli u istom smjeru.

Šetao sam Amsterdamom u čemu sam doista uživao. Opuštao me pogled na arhitekturu i njihove unikatne kuće od opeka kao što je kuća od Anne Frank, brojne mostove koje povezuju ulice preko kanala, nešto poput Venecije, a prvi muzej od brojnih na koje sam naišao je bio muzej Van Gogha.

Plan je bio što više se odmarati do maratona, puno jesti i piti vode tako da budem spreman za trčanje. Trebalo se i dobro naspavati što je išlo malo teže zbog ushićenja i male doze straha.

Dan prije maratona istaživao sam teren i rutu kako doći do stadiona. Tu noć se na stadionu održavala Pasta party što mi je olakšalo pronalazak puta. Organizacija je bila izvrsna čak se mogla pogledati snimka dosadašnjih maratona u Amsterdamu.

Kada sam došao u stan na dres A.K. Dubrovnik stavio sam broj, pripremio rukave u slučaju ako bude  hladno, kompresijske čarape i Saucony teniske tako da ujutro samo uskočim.

MORE TRKAČA SLIJEVALO SE OLIMPIJSKIM STADIONOM

Došlo je i to jutro, buđenje prije alarma od uzbuđenja i provjeravanje vremenske prognoze koja je pokazivala svega pet stupnjeva.

Zvanični podaci tog dana bili su: 44 000 prijavljenih od kojih 16 000 trči puni maraton.

Putem sam upoznao mnogo ljudi i bilo je nemoguće izgubiti se jer je grad bio prepun trkača i trkačica.

Nakon dolaska do stadiona lagano sam se rastrčao, zagrijao i pošao se namjestiti u svojoj liniji kod starta. To je bilo dvadesetak minuta pred start, jer trebalo je ući do svog dijela, tj. startne zone koje su podijeljenje po vremenima potencijalnog prolaska kroz cilj. Zone su označene bojama koje se ujedno dobiju na broju na majici.

Kad sam stao u zoni na tren izašlo je sunce, a prizor je bio  predivan - more trkača se slijevaju na stadion i  veliki broj gledatelja na tribinama OI stadiona. Muzika je glasno svirala, lagano je navirao adrenalin i jednostavno sam se osjećao spremnim. Začuo se pucanje i sve je krenulo.

Trebalo je  biti fokusiran na trčanje i tempo jer pod silnim adrenalinom nisam smio brzati. Jednostavno sam imao plan kojega se trebalo pridržavati.

U početku pod utjecajem okoline i adrenalina imao sam osjećaj kao da stojim i da sam mogao puno brže ići, ali ostao sam pribran i nisam se zavarao već sam se držao plana.

Pazio sam na startnu gužvu, tempo, pokrete, disanje, ali kad smo došli na široku ulicu nije više bila takva gužva onda sam držao tempo i prepustio se uživanju u trčanju u toj masi, ambijentu i pejzažu.

Na svakoj okrepnoj stanici, svakih pet kilometara bih usporio da uzmem čašu vode i u trku bih pijuckao što mi je puno značilo za kasnije.

POZITIVNIM MISLIMA U BORBI PROTIV NAPETOSTI

Opušteno sam trčao i uživao, ali negdje između 28. i 30. kilometra sam počeo sam osjećati napetost i težinu u nogama. Počeo sam vrtiti pozitivne motivacijske misli koje sam stekao kroz same pripreme i savjete. Ta težina nogu i mala ukočenost nisu dugo trajale, a kroz preusmjerene misli opet sam nastavio uživati u trčanju.

Gradom je vladala apsolutna zabava: od starta uz stazu svakih par kilometara je svirao bend, zatim DJ koji bi puštao muziku i motivirao putem mikrofona, broda koji je plovio uz rijeku a na njemu je pjevao operni pjevač pa do zbora, afro bubnjeva i publike koja nas je bodrila. To je izgledalo zaista fenomenalo!

Opet su počinjalo problemi kada sam se osjećao istrošenim i bez energije, a to je bilo negdje između 33. i 35. kilometra. Od istrošenosti sam usporio, a trkači koje sam prestigao počeli su me stizati. To je dodatno otežavalo situaciju i u tom momentu sam se počeo boriti sam sa sobom što je trajalo.

Bilo je jako teško no stisnuo sam zube i rekao si “Ajde, idi, možeš ti to!”. Krenuo sam ubrzavati i vratiti se na tempo kojim trebam trčati.

POZNATI GLAS IZ PUBLIKE USRED AMSTERDAMA!

Iz publike su vikali “Bravo Mario” no učinilo mi se kako sam čuo potporu naglaskom koji nije bio stran. Promotrivši malo bolje ugledao sam Điva i Maju Krile!

Oni su se pojavili u ključnom momentu i podigli me kada sam počeo pojačavati tempo pred kraj i izvukao ono najbolje iz sebe.

Trčeći prilazio sam stadionu i ugledao sa suprotne strane cilj. Bilo mi je teško, ali ujedno sam osjetio veliko olakšanje.

Prolaskom kroz cilj osjećao sam kako se sav trud i predanost isplatila, bio sam nepoisivo sretan, ali ujedno zbrkanih misli od iscrpljenosti, uzbuđenja, straha, ushićenja…

Baš poseban osjećaj koji je teško opisat riječima jer u pitanju je čitav splet emocija.

Istrčao sam maraton za tri sata, 38 minuta i 33 sekunde. Bio sam prezadovoljan jer sam popravio vrijeme za 39 minuta.

TRČANJE NIJE ODRICANJE VEĆ ZADOVOLJSTVO

Predivan je osjećaj nakon uloženog truda za treninge i samo trčanje maratona znati  kako sam dao sve od sebe i da sam uistinu izvukao ono najbolje.

Kada me netko od prijatelja upita zašto se odričem? Ja kažem kroz smiješak ispunjen zadovoljstvom da ako nađem vremena za trčanje i čitanje onda uistinu imam dovoljno vremena za sebe i ničeg se ne odričem jer u tome je moje zadovoljstvo.

Nakon Amsterdama slijedi odmor od treninga, a zatim ću konačno odlučiti što je sljedeće te početi pripreme za idući maraton.

Kako stvari stoje krajem veljače trčat ću Splitski polumaraton, a u travnju u Rimu na maraton. Iza toga ću sebi za dušu istrčati Dubrovački polumaraton koje je 1. svibnja, a sedam dana iza njega je Wings for life u Zadru u humanitarne svrhe.

Komentiraj članak

Komentari