Snovi i lopovi

Aleksandar Stanković: Fućkaš život bez Djeda Mraza!

Nikada nisam volio mlade ljude koji pjevaju pjesme i piju vino uz gitaru. Ni kad sam bio mlad. A dosta veliki dio svoje mladosti proveo sam na taj način. Sjedio sam, pjevao i mislio si kako radim glupu stvar. Već tada sam u svom karakteru otkrivao mizantropsku crtu koja je s godinama samo vješto prikrivana. Pjevao sam kao student, kasnije kao novinar, kao angažirani javni djelatnik koji se bori za pravednu stvar, nikada ne uživajući u pjesmi. Nekada sam bio vještiji, nekada ne, nekada sam gomilu uspio uvjeriti u angažman, nekada samo u pretenciozni egzibicionizam.

Međutim, kako god bilo mene je uvijek i jedino istinski radovao samo paradoks. Samo besmisao sučeljena s razumom za mene je bila radost. Sve drugo, analize, političke situacije, uvjeravanja  televizijskih sugovornika u pravdu i krivdu samo muka.

Dobro je takav osjećaj jednom opisao Ivo Andrić koji kaže 'toliko je moj položaj u svijetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislim kad sam sam i ono što radim i govorim kad sam s ljudima, da poslije svakog dodira sa svijetom padam kao pokošen i drhtim u bolu i nesanici, dok kroz mene neprestano prolaze i ponavljaju se, kao slova svjetlosne reklame sve riječi koje sam preko dana izgovorio. Da ne bih više mučio tu muku, koja postaje nepodnošljiva, ja sebi jednostavno zabranjujem da se sjećam'.

I to je u stvari to. Andrić dobro konstatira stvari zaključujući da svakoga jutra gledajući se u ogledalo potpisujemo svojevrsnu kapitulaciju svjesno zaboravljajući tegobnost vlastitog  konformizma.

Da je drukčije pali bi na koljena, raskrstili sa sobom, lišili okolinu muke ili sebe okoline-svejedno. Ovako, eto nas još neko vrijeme ovdje u potrazi za informacijom dokle radi shopping centar, dokle se prodaju pokloni, da se prerano ne zatvori, jer Badnji je dan, a mi još nismo familiji kupili darove i stavili ih pod bor čekajući dvanaest.

'Sve se otrca i na kraju postanemo ruševina' reći će Vaclav Havel i to je sasvim točno i precizno, ali prije toga dragi Havel ako dozvoljavaš htio bih samo još jednom malograđanskim ritualom pažnje steći naklonost voljenih i ako može, po petnaesti  put  gledajući Actually love na trenutak zaboraviti na ovaj tekst, zavaliti se u stari trosjed, upaliti kič lampe i držeći za ruku ženu i dijete nestrpljivo gledati u podnožje bora čekujući Godota.

Jer iako ga nema, meni uvijek dođe!

Sretan vam Božić.

Komentiraj članak

Facebook komentari