PREDAVANJE NA TEMU DOKUMENTARNE FOTOGRAFIJE

ZORAN MARINOVIĆ: 'Teško je reći gdje prestajem ja, a gdje počinje fotografija'

Foto klub Marin Getaldić Dubrovnik, Fujifilm, Bratulić i ZTK grada Dubrovnika organizirali su predavanje sugrađanina Zorana Marinovića, ratnog fotoreportera, na temu dokumentarne fotografije, danas u kinu Visia.

Na početku predavanja zahvalio se publici koja ga je došla poslušati. Kazao je kako se prije dva dana vratio iz Iraka, te da će rado odgovarati na pitanja iz publike. Između pitanja, publika je gledala kratke video isječke sa njegovih ratnih terena, pritom uživajući u ljepoti fotografija.

Marinović je rekao da dokumentarna fotografija u Hrvatskoj i nije u nekom zavidnom položaju i kako nismo na svjetskoj razini, spomenuvši pritom kolegu ratnog fotoreportera.
- Jedan od razloga nezavidnog položaja je taj što je prije postojao čovjek čije mjesto i danas zjapi prazno u ratnoj fotografiji, a to je bio Pavo Urban. Danas možemo žaliti ne samo što smo ga izgubili, već i zbog svega što nije napravio. Urban nema veliki opus fotografija, ali one koje ima su epske.  Njegov prerani odlazak jedan je ogroman gubitak za sve nas.

- Kažu da su loša vremena dobra za fotoreportere, nažalost. Smatram da vrhunsku fotografiju može napraviti bilo tko. Ispričati fotografsku priču i prenijeti emociju, to je onaj teži dio – objasnio je Marinović.
Spomenuo je Kongo i ISIL rekavši kako svi imamo neke veze sa tim dijelom svijeta, svatko od nas ima mobitel koji ima komad koltana koji su kopali djeca iz Konga.
- Irački vojnici nose hrvatsko oružje kupljeno preko natječaja, a s druge strane ISIL koji se bori protiv iračke vojske opet ima hrvatsko oružje. To je taj paradoks - rekao je.

Naglasio je kako je poanta u tome da svi imamo nešto zajedničko, a dokumentarna fotografija bi to trebala znati povezati. Kazao je kako se ona  ne bavi se samo ratnim stanjima, vremenskim neprilikama i svim negativnostima, to je jedno lijepo zanimanje, jer aparat čovjeka može odvesti na bilo koje mjesto.

- U svom poslu doživim puno više lijepih stvari nego loših, ali normalno da ljude zanima ono najgore, ono što šokira i izaziva emocije. Zato su te ratne fotografije najjače. Vjerujem da fotografiranjem tih ratnih fotografija možemo barem postati svjesni da smo svi u ovome zajedno, ali to čini i moj rad uspješnim, jer znači da sam uspio ukazati na neki problem.
- Nitko ne može biti imun na ljudsku patnju. Ali to je posao koji sam odabrao. Teško je reći gdje prestajem ja, a gdje počinje fotografija. Postoje dani kad se osjećam loše i kad bi aparat najradije razbio od zid. Od najsretnijeg čovjeka na svijetu, do čovjeka koji lije suze, taj put sa sobom prođem svakodnevno. Kad čovjek dođe na teren i suoči se sa ratnim stanjem, shvati da tu nema ništa romantično kako ljudi nekad misle - kazao je Marinović.

Na pitanje o fotografiranju, Marinović je istaknuo kako ga proganjaju fotografije koje nije napravio. One koje je vidio okom, a nije fotografirao. 
- Kažu da je fotografija samo oponašanje stvarnosti, ali ne bih se složio. Ona, po meni, ostavlja jači dojam od teksta. Nosi emociju koja se ne može opisati riječima - zaključio je Zoran Marinović svoje predavanje na temu dokumentarne fotografije.

I.M.

Komentiraj članak

Facebook komentari