Intervju sa redateljem predstave skup:igre

Redatelj Saša Božić za PortalOko: Dubrovnik plovi neizvjesnoj budućnosti

Redatelj predstave 'skup:igre' koja je pobudila emocije i sjetu Dubrovčanima Orsatovim monologom, sjećanjem na pokojnog glumca, legendarnog Izeta Hajdarhodžića i na zlatna vremena mnogih mladosti. „Njegove ruke podsjećale su na lešinara, pticu, ljudi pamte detalje njegovog kostima, izraza lica i što je govorio“. Saša Božić nas vodi putem kroz prošlost Dubrovnika i Festivala, sadašnjost i budućnost.

Što ste uspjeli saznati radeći predstavu 'skup:igre' o sjećanjima na Dubrovačke ljetne igre i pokojnog glumca Izeta Hajdarhodžića?

Izet je bio specifičan personality Dubrovnika. Vrsta i način na koji je igrao Držićeve uloge, njegove karaktere i tekstove pogodila je trenutak glume i Dubrovnika tada. Nikada nisam vidio toliku razinu prepoznavanja kao što je slučaj s Hajdarhodžićem i identificiranjem građana Dubrovnika s njim. Možda je to zbog male sredine? Ja se ne sjećam predstave od prije četiri godine, građani se cijele predstave tih vremena nisu sjećali, ali se sjećaju svakog detalja o tome što je Izet radio, od detalja njegova kostima, ruka oko kojih postoji čitav kult – podsjećale su na lešinara, na pticu – ljudi su bili fasicinirani tom glumom. Nažalost, nikada ga nisam vidio na sceni, ali sama činjenica da toliko živi u ljudima me zadivljuje. Izet je kreirao glumačke trendove na Dubrovačkim ljetnim igrama, bio je asistent redatelju Kosti Spaiću i na neki način kreirao politiku Igara toga vremena.

Može li doista mladić od 26 godina glumiti Držićevog Skupa ili je Hajdarhodžićeva gluma mit?

Nikada nisam radio Skupa da bih se u to uvjerio, ali mislim da može, zapravo siguran sam zbog onoga što znam o glumačkoj umjetnosti zbog napetosti mladog i živog tijela koje treba odigrati starca. To dokazuje i činjenica da je Izet igrao Skupa i 80-ih u Dubrovniku i istoj režiji, ali je potencijal izgubio jer je već tada bio u godinama u kojima je karakter Skupa prema Držićevom tekstu.

Koja je poruka ove predstave čija je tema sjećanje?

Kreirana je iz građana ljudi, građanima se obraća i na neki način želi reći Dubrovčanima da ne smiju zaboraviti pričati priče jedni drugima. Ne smiju zaboraviti ni svoj kulturni identitet koji se stalno rekreira i da ga ne bi trebali na čudan novotradicijski način prenositi dalje. Možda to ne bih trebao raditi, ali sam to htio poručiti.

Ubacili ste u predstavu i Orsatov monolog, zašto ga ne čujemo na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Spomenuo sam ga kao jednog od identitarnih točaka Dubrovnika. Kada su ljudi plesali u predstavi publika ih je ispravljala, znali su i kako se što izgovara. Te su rečenice užasno bitne, a Vojnović se bavio bitnim temama, težnjom Dubrovnika i nesebičnom željom za uspostavom i očuvanjem slobode koja se kasnije problematizira. Ne bih rekao da ga nema, djelomično je bio i na ovogodišnjem otvaranju. Ne izvodi se cjelokupna trilogija, ali te riječi žive kroz druge kontekste, a i dalje govore Dubrovčanima njihov smisao kao i ova predstava.
Ne obraćam pažnju na suvenirnice i restorane. Ipak, netko je odlučio da je to trenutni identitet Dubrovnika, ali ja ga zamišljam drugačije, onakvim kakav je bio kada sam prvi put ušao u njega. Poput ovih ljudi na videima i ja imam svoju mladost, hodam svojim sjećanjima. Dolazim u Dubrovnik zbog dubokih prijateljstava koja me za ovaj grad vežu.


U predstavi je spomenut i projekt golfa na Srđu?

Želio sam spomenuti problem, kao umjetnik pozicioniran u kontekstu Art Radionice Lazareti. Djelujem u jednoj vrsti umjetničke prakse koja reflektira suvremene probleme koje ova predstava ne želi zaobići. Postoje i kritike da su se Igre zatvorile same u sebe, često se govori da se radi o elitnim predstavama koje nemaju kritike. Ova predstava ne bježi od trenutka dubrovačke stvarnosti, a postavlja se pitanje koliko Dubrovčani bježe od nje.


Predstava je dala i određenu poruku o budućnosti Dubrovnika. Kako doživljavate budućnost ovog Grada?

Imaginarna scena iz budućnosti je više stvorena na način da se iz budućnosti gleda na grad sada. Fikcionalni je okvir putem kojeg bi se govorilo ponovno o trenutku grada. U  njoj postoji ironični okvir – svi su restorani istjerani, ali su otvorene galerije koje funkcioniraju na istom principu ispraznog obožavanja Grada što danas iskorištavaju restorani. Budućnost je živa i stvara se svaki trenutak, nisam želio ništa time poručiti.

Ovo je predstava koja će sigurno građanima pobuditi emocije, hoće li se projekt nastaviti?

Projekt se nastavlja, a predstava je dio većeg projekta koji se bavi memorijom Grada u organizaciji Art Radionice Lazareti. Projekt možda neću nastaviti sam jer postoje i drugi umjetnici poput Hrvoja Juvančića koji djeluju u okviru ARL-a.

Je li teško režirati za Dubrovčane?

Nije mi teško, ali ne znam režiram li za Dubrovčane. Bavim se stvarima koje me se u trenutku tiču i diraju me, ovo je specifičan projekt jer je stvoren iz građana i bio mi je izazov. Poznajem li Dubrovčane? Ne usuđujem se tako reći, ali volim ovaj Grad.

Smetaju li Vam suvenirnice i restorani?

Ne obraćam pažnju na suvenirnice i restorane. Ipak, netko je odlučio da je to trenutni identitet Dubrovnika, ali ja ga zamišljam drugačije, onakvim kakav je bio kada sam prvi put ušao u njega. Poput ovih ljudi na videima i ja imam svoju mladost, hodam svojim sjećanjima. Dolazim u Dubrovnik zbog dubokih prijateljstava koja me za ovaj grad vežu.


Kakve su reakcije na predstavu 'skup:igre'?

Ovo je prava dubrovačka predstava i ljudi su uživali – takve su bile reakcije. Prišla mi je grupa nepoznatih ljudi i poveli smo razgovor o budućim predstavama. To je ta potreba ljudi za pričanjem priča i to je za mene najljepši uspjeh. Nisam htio da predstava završi poklonom glumaca, već da se priča u kafićima, ulicama i putem doma.

Otkud ideja za ovakav projekt?

Ideja je jednostavna. Ljeti sam sjedio i slušao priče Dubrovčana o tome što se događa u Gradu i na ljetnim igrama, činjenica jest da su ljudi govorili da je nekada bilo sjajno, pitao sam se, čega tu sada nema?

Festival se mora razvijati, ne može sve stati i slijediti 1960-tu.

Naravno, ali činjenica jest da je to bilo doba prosperiteta i da su vremena bila drugačija, postojala je mogućnost da se u nekom polju građani prepoznaju u svijetu predstave. Svijet je danas kompleksniji, kao i kazalište, a potreba za mitologizacijom Grada i Igara ostaje. To je zapravo mitologizacija vlastite mladosti i zlatnih vremena. Sigurno se radilo o vrhunskim predstavama, ali mislim da ova predstava ne govori da ih danas nema. Dolaskom redateljice Dore Ruždjak igre doživljavaju
polaganu i sofisticiranu promjenu. Ona to radi intuitivno, Dubrovačke ljetne igre predstavljaju autorske veličine.

Dubrovnik plovi?

Zaključna je točka cijele predstave, metafora Orsatovog monologa Dubrovčana koji vječno traže hrid na koju će skriti svoju slobodu je preslikana u predstavi. Gledatelji zajedno sa glumcima putuju u prošlost, budućnost i sadašnjost. Karakteri poput Izeta i Selme Karlovac putuju kroz priče glumaca, a Dubrovnik plovi svojoj neizvjesnoj budućnosti.



Komentiraj članak

Komentari